Šodra vozim, šodra bo

"Sooo come oooon and let meee knoooow... Should I stay or should I gooooo..." Al kad ti je tata vozač kamiona i bavi se građevinom (ne, Tihomir Orešković, ne građanima...) onda moraš pokvarit legendarnu pjesmu i pjevat ju kao u naslovu. Nakon tjedan dana rada na terenu, tata se zasluženo vraća doma (mada mu je pored mene povratak doma vjerojatno više kao "kazna" nego "nagrada", al bitno da ja napokon u javnosti mogu govoriti Ćaća se vraća, a da me ne bude sram). Osim kaj sam redovito primala tatine selfije iz kamiona (kužiš, kad imaš novi mobitel na tač s prednjom kamerom i sav si si kul...) dotakli smo se mog odlaska u Algebru na probne ispite državne mature. "Tata, ja odoh biti zrela, šalji selfije mami."

Jesi pročital/a lektiru Kratki izlet u trećem srednje? Jbg, nismo ni moje frendice ni ja. I tak smo mi pješačile do Algebre po Ilici, tri kilometra, jer smo iz Zagorja i ne znamo kaj je to tramvaj, pa putem nabrajale koje sve lektire nismo pročitale... Kratki izlet je jedna od njih. Ak niš drugo, bar smo lektiru povezale sa stvarnim životom - spomenutim "izletom" po Ilici. "Eh, ovaj do Algebre i nije baš kratki..."

Kad smo žive i zdrave (bar kaj se tiče fizičkog zdravlja) stigle na određeno mjesto, glagol "uklapamo se" baš se tad nikak nije uklapal! Vidiš ostalu ekipu i zabriješ da si fulal zgradu. To sve neki zreli, ozbiljni ljudi. Samouvjereni. Ekipa u većim grupicama, razmjenjuju znanja, posuđuju skripte, ponavljaju. Izgledaju spremno. Odraslo. Sigurno. Službeno... Fali im samo leptir-mašnica. Dok se ja pojavim u hoodici s natpisom "This is too serious for me" i prljavim starkama. Mi u ruci nemamo skripte, već Bruschette Maretti od luka. I ni pet ni šest, unatoč svoj onoj gužvi i Toniju Milunu ispred nas, sjedamo na pod.
- " ... Kak se vidi da smo iz Zagorja... "  
- " Ma kaj te briga, niko te ne pozna. "

Tješi me priča "Duško Dugouško" od prije nekih dva, tri tjedna. U sklopu škole, frendica i ja pohađale smo neku radionicu vezanu uz žurnalistiku i medije općenito. Većinom smo bile izvučene sa zadnjih satova (kaj je nama užasno teško palo...), i na radionici jele fine grickalice i pile cedevitu i čajeve od okusa za koje prije nismo ni znale da postoje.    - makamoronija -    (Okej, generalno, ovo ne postoji (guglala sam), al moraš priznat da je bilo uvjerljivo. Uglavnom, nekaj tipa makamoronije...) 
Kad smo došle na radionicu, svi su već sjedili u krugu, pa smo frendica i ja sjele na slobodna mjesta. Doduše, pored mene je sjedil neki ozbiljan, strogi tip koji je nedavno završil faks agronomije. Po njegovom držanju, bradi i po činjenici da ima prsten na lijevoj ruci, pretpostavila sam da ima nekih 30 godina, čvrst brak, i da u slobodno vrijeme objašnjava matematiku svojoj četvorici sinova. No, stvari nikad nisu kak se čine, a u to sam se još jednom uvjerila kad je tip, umjesto da sluša predavanje, sam sa sobom u svojoj bilježnici počel igrat križić-kružić. Kao, neprimjetan si, al ti nemaš pojma kak ja mogu imat dobar vid. ALI TO NIJE SVE! (znam, previše Top Shop reklama...) Zakaj igrat križić-kružić sam sa sobom kad možeš cijelu stranicu bilježnice iscrtati portretima Duška Dugouška i pored svakog malog Duška Dugouška napisati: "Ovo je Duško Dugouško." Da, ovo je Duško Dugouško, a u isto vrijeme i dokaz da "ozbiljan stav" ponekad vara, tak da nitko ne garantira da sva ona ozbiljna ekipa s Algebre ne crta Jagodicu Bobicu po bilježnicama. 

Tata je oduvijek htio biti policajac, no nije ostvaril taj cilj jer nikad nije volio učiti. Sad kužim zakaj svi govore da imam njegove gene... Ćaćina prva poruka poslije mojih probnih ispita (ak zanemarimo sljedeći selfie u retrovizoru kamiona) "primi se ti Ivana knjige da ne budeš morala voziti šoder ko ja" potaknula me na razmišljanje i dala motivaciju za pripremanje za pravu maturu, koja je bliže nego Duh Sveti domu religiozne obitelji. Ok, motivaciju imam, sad samo trebam krenuti...

Svaki put dok se izležavam u krevetu i gledam maraton Teorije velikog praska, a znam da bi trebala učiti, postavljam si pitanje na koje unaprijed znam odgovor: "Should i stay or should i go(primiti se knjige)now?" Reakcija na to, nekim čudom, uvijek je ista... Sad, pišući ovaj post, ponavljam sama sebi da ne želim voziti šoder s tatom. Ne želim kvariti legendarnu pjesmu The Clasha. No, još manje želim, poput vršnjaka s Algebre, skrivati dijete u sebi (ne, dragi tračeri, nisam "opet" trudna.....) jer u svakome od nas još uvijek čuči zaigrano biće s neograničenom maštom, biće koje želi vjerovati u svoje ideale i snove i neopterećeno crtati Duška Dugouška u svojim tridesetima. Pa i u svojim pedesetima pjevati "Šodra vozim, šodra bo..." 

Tenks, "stari" ...