Treća po redu čokolada ispred mene. Neizbježna je bila i šalica kakaa jer mi, eto, ni te tri čokolade nisu dovoljne. Paket maramica. Onak, za svaki slučaj ak me nekaj raz*ebe pa počnem cmizdriti ko Kim Kardashian kad joj pukne nokat (onaj umjetni). Totalan turn off iz svijeta oko mene i posveta virtualnom. Pajser pored kompa u slučaju da neko upadne u sobu i počne me živcirati (za vrijeme PMSa to bar nije teško) da ga stepem u glavu. Dosta mi je škole i buđenja u 5 ujutro. Nemrem. Ne-da-mi-se. Frend me malo prije nazval nastrojenim teroristom. Očito on ne zna da su s teroristima bar mogući pregovori.
Menga sucks. A dečki, umjesto da se bune zbog našeg ponašanja u PMSu, trebali bi biti zahvalni kaj ne proživljavaju ta sranja koja su, nažalost, neizbježna nama ženskama. I žene u pedesetima bi trebale biti zahvalne zbog tete Menopauze. Računajući moje (prosječne) potrebe za vrijeme menge, ženske u menopauzi godišnje uštede bar tri hiljade kuna. Stari moj, za tri hiljade kuna si kupim dečka, možda čak i dva. Muškom rodu je teško s nama, priznajem. Ne mogu sa ženama, ne mogu ni bez njih. Trebaš imati čelične živce da razgovaraš sa ženskom u PMSu. Kad sam došla prije iz škole, počela su, naravno, bakina pitanja. Najžešće od svih bilo je ono prvo "Oo Ivana, kaj si već došla?" Jok, ono, to je moja prikaza, ja sam još uvijek na putu do škole... Pa ak me vidiš, očito sam došla. Zatim me bombardira klasičnim pitanjima o školi. Posebno mi je zanimljivo kaj svaku imenicu umanji. Stalno. "Kak je bilo u školici?" Jest da mi škola nije baš kreativno uređena i da asocira na bolnicu ili tvornicu čokolade (koja bi btw meni dobro došla), al nije nam škola baš tak mala. I kak bi bilo, kak uopće može biti u školi?! Ziher pa sam se zabavila, napila ko Isus i upoznala ljubav svog života prije nek smo krenuli na medeni mjesec na Bahame. Stiže još jedno pitanje s umanjenicom (iliti pitanjce s umanjeničicom). "Kaj imaš puno zadaćice?" Onak, bakice, pusti me, imam mengicu. Kaj ti znaš, već si sto godina u menopauzici.
Pajser mi se smiješi, dok baka naglo ulazi u sobu i pita ak oću palačinkice. Baš je draga ženskica. Ipak ne budem koristila pajserčić. Iako me ponekad raživcira (kao vjerojatno i ja nju), volim ja svoju baku, bakicu.
Broj pregleda
Ivana Mihalić
Haj! Ne, ipak Hej! jer Haj! zvuči pederski.
Ja sam Ivana, kaj i nije tak teško zaključiti s obzirom na to da ti piše iznad ovog sranja kojeg upravo čitaš... Trenutno si na mom blogu, vjerojatno zato jer ti je dosadno ili jer si mi u familiji pa provjeravaš kak se ponašam na internetu.... Kak god bilo, dobro došao/la na moj blog! - u moje malo carstvo svakodnevnog debilizma.
Imam osamnaest godina i (tu i tam) pohađam Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok, ne bi vjeroval/a - u Zaboku. Ne, ne crtam ko Picasso i ne dizajniram odjeću za Maria Valentića, medijski sam tehničar. Živim u Tuheljskim Toplicama i volim se baviti pisanjem, zajebavanjem ljudi i dilanjem maloljetnih kurvi.
Vidiš da se volim zajebavati.
Dijagnosticirana mi je ovisnost o sarkazmu, a ponekad u mom vokabularu ima nepristojnih riječi poput "jebiga." Ak ti nekaj od navedenog ne paše, stisni X u gornjem desnom kutu stranice, jebiga.
Najčitanije:
-
"Sooo come oooon and let meee knoooow... Should I stay or should I gooooo..." Al kad ti je tata vozač kamiona i bavi se g...
-
Ležala sam u krevetu, bolesna. Scrollala sam po fejsu da mi neka glupost odvrati pozornost od moje viroze. Sasvim neočekivano mi ...
-
Shopping. Gledam kak normalna djeca kupuju nove traperice, tenisice, trenirke i majice za novu školsku godinu. Razmišljam o tome kak sam...
-
Danas, kao preživjela školarka prvog tjedna škole, uvjerila sam se da svijet zbilja sigurnim korakom ide u tri, ak ne i četiri pizde materin...
-
Norijada 2014, Zabok. Predivan sunčan dan, zadnji tjedni škole, maturanti. Feštanje. Jebenica. Otišla sam s frendicama markat peti i šest...
0 komentari:
Objavi komentar