Šodra vozim, šodra bo

"Sooo come oooon and let meee knoooow... Should I stay or should I gooooo..." Al kad ti je tata vozač kamiona i bavi se građevinom (ne, Tihomir Orešković, ne građanima...) onda moraš pokvarit legendarnu pjesmu i pjevat ju kao u naslovu. Nakon tjedan dana rada na terenu, tata se zasluženo vraća doma (mada mu je pored mene povratak doma vjerojatno više kao "kazna" nego "nagrada", al bitno da ja napokon u javnosti mogu govoriti Ćaća se vraća, a da me ne bude sram). Osim kaj sam redovito primala tatine selfije iz kamiona (kužiš, kad imaš novi mobitel na tač s prednjom kamerom i sav si si kul...) dotakli smo se mog odlaska u Algebru na probne ispite državne mature. "Tata, ja odoh biti zrela, šalji selfije mami."

Jesi pročital/a lektiru Kratki izlet u trećem srednje? Jbg, nismo ni moje frendice ni ja. I tak smo mi pješačile do Algebre po Ilici, tri kilometra, jer smo iz Zagorja i ne znamo kaj je to tramvaj, pa putem nabrajale koje sve lektire nismo pročitale... Kratki izlet je jedna od njih. Ak niš drugo, bar smo lektiru povezale sa stvarnim životom - spomenutim "izletom" po Ilici. "Eh, ovaj do Algebre i nije baš kratki..."

Kad smo žive i zdrave (bar kaj se tiče fizičkog zdravlja) stigle na određeno mjesto, glagol "uklapamo se" baš se tad nikak nije uklapal! Vidiš ostalu ekipu i zabriješ da si fulal zgradu. To sve neki zreli, ozbiljni ljudi. Samouvjereni. Ekipa u većim grupicama, razmjenjuju znanja, posuđuju skripte, ponavljaju. Izgledaju spremno. Odraslo. Sigurno. Službeno... Fali im samo leptir-mašnica. Dok se ja pojavim u hoodici s natpisom "This is too serious for me" i prljavim starkama. Mi u ruci nemamo skripte, već Bruschette Maretti od luka. I ni pet ni šest, unatoč svoj onoj gužvi i Toniju Milunu ispred nas, sjedamo na pod.
- " ... Kak se vidi da smo iz Zagorja... "  
- " Ma kaj te briga, niko te ne pozna. "

Tješi me priča "Duško Dugouško" od prije nekih dva, tri tjedna. U sklopu škole, frendica i ja pohađale smo neku radionicu vezanu uz žurnalistiku i medije općenito. Većinom smo bile izvučene sa zadnjih satova (kaj je nama užasno teško palo...), i na radionici jele fine grickalice i pile cedevitu i čajeve od okusa za koje prije nismo ni znale da postoje.    - makamoronija -    (Okej, generalno, ovo ne postoji (guglala sam), al moraš priznat da je bilo uvjerljivo. Uglavnom, nekaj tipa makamoronije...) 
Kad smo došle na radionicu, svi su već sjedili u krugu, pa smo frendica i ja sjele na slobodna mjesta. Doduše, pored mene je sjedil neki ozbiljan, strogi tip koji je nedavno završil faks agronomije. Po njegovom držanju, bradi i po činjenici da ima prsten na lijevoj ruci, pretpostavila sam da ima nekih 30 godina, čvrst brak, i da u slobodno vrijeme objašnjava matematiku svojoj četvorici sinova. No, stvari nikad nisu kak se čine, a u to sam se još jednom uvjerila kad je tip, umjesto da sluša predavanje, sam sa sobom u svojoj bilježnici počel igrat križić-kružić. Kao, neprimjetan si, al ti nemaš pojma kak ja mogu imat dobar vid. ALI TO NIJE SVE! (znam, previše Top Shop reklama...) Zakaj igrat križić-kružić sam sa sobom kad možeš cijelu stranicu bilježnice iscrtati portretima Duška Dugouška i pored svakog malog Duška Dugouška napisati: "Ovo je Duško Dugouško." Da, ovo je Duško Dugouško, a u isto vrijeme i dokaz da "ozbiljan stav" ponekad vara, tak da nitko ne garantira da sva ona ozbiljna ekipa s Algebre ne crta Jagodicu Bobicu po bilježnicama. 

Tata je oduvijek htio biti policajac, no nije ostvaril taj cilj jer nikad nije volio učiti. Sad kužim zakaj svi govore da imam njegove gene... Ćaćina prva poruka poslije mojih probnih ispita (ak zanemarimo sljedeći selfie u retrovizoru kamiona) "primi se ti Ivana knjige da ne budeš morala voziti šoder ko ja" potaknula me na razmišljanje i dala motivaciju za pripremanje za pravu maturu, koja je bliže nego Duh Sveti domu religiozne obitelji. Ok, motivaciju imam, sad samo trebam krenuti...

Svaki put dok se izležavam u krevetu i gledam maraton Teorije velikog praska, a znam da bi trebala učiti, postavljam si pitanje na koje unaprijed znam odgovor: "Should i stay or should i go(primiti se knjige)now?" Reakcija na to, nekim čudom, uvijek je ista... Sad, pišući ovaj post, ponavljam sama sebi da ne želim voziti šoder s tatom. Ne želim kvariti legendarnu pjesmu The Clasha. No, još manje želim, poput vršnjaka s Algebre, skrivati dijete u sebi (ne, dragi tračeri, nisam "opet" trudna.....) jer u svakome od nas još uvijek čuči zaigrano biće s neograničenom maštom, biće koje želi vjerovati u svoje ideale i snove i neopterećeno crtati Duška Dugouška u svojim tridesetima. Pa i u svojim pedesetima pjevati "Šodra vozim, šodra bo..." 

Tenks, "stari" ...

PROČITAJ

Lesi se vraća kući

Za početak: imam potpuno novi dizajn bloga (hvala Filipu Čačiji na pomoći i trudu), ali da, dragi čitatelju kojem je full dosadno, na dobrom si sajtu.

Nakon prastarog prethodnog posta pod naslovom "Kako preživjeti divljinu 1. dio", mnogi su svoju glavu htjeli dodatno napuniti mojim pizdarijama na blogu pa su nestrpljivo čekali presveti dan; dan kad budem svečano objavila i drugi dio posta. Neki su zasigurno satima sjedili ispred svojih ekrana (hešteg SARKAZAM: za sve pizde koje mi sa svojih lažnih profila namjeravaju komentirati i slati suviše kreativne poruke hejt sadržaja o tome kak se svijet ne vrti oko mene i kak se trebam spustiti na zemlju jer - "krave ne lete...") te su živjeli za dan kad budu posjetili moj blog i uočili novi post "Kako preživjeti divljinu 2. dio" u kojem budu pročitali: "Jbg, nije preživjela." Da još uvijek prek fejsa "molite" za Pariz, rekla bih vam da me uključite u svoje molitve (očito djeluju?), ali ta je fejs-faza odavno prošla. #prayforparisandivanasbrain #prayforher 

Od spomenutog zadnjeg posta, prošlo je onolko dana kolko je ljudi prošlo kroz Sevku - uglavnom, puno. Previše se sranja izdešavalo da ja, kao novo-stara blogerica, ne spomenem ni jedno od njih, kaj ne? E, pa... "Lesi se vratio kući."

U nedjelju je bilo valentinovo. Namjerno pišem malim početnim slovom jer je valentinovo danas sinonim za sranje, a "sranje" se ne piše velikim. Osim kad pišeš o osobi koja je govno. Sulejman. Vidiš? (Ak se zoveš Sulejman i osjećaš se uvrijeđenim - sorry Sulejman, to je samo primjer...) 
Zakaj sranje? - Nedavno sam u sveznajući i svemogući Google utipkala "valentinovo" s velikim iščekivanjem kaj bude mi izbacilo, pa sam uz ispraznu definiciju s Wikipedije i milijardu slikica poklona i srčeka, (nažalost) također naletjela na rečenicu koja glasi: „14.02. Dan zaljubljenih ili Valentinovo, dan je kada darujemo partnera(...)" - tu sam automatski prestala čitati. Uz masu ljudi koji svoju ljubav iskazuju samo i isključivo na valentinovo ili pak *ljubav iskazuju materijalnim sranjima na valentinovo*, na taj dan, tu su još u centru pozornosti i one plačipičke patetičnih i srcedrapajućih statusa na fejsu, koje očajnički žele da i na njih netko potroši koju kunu, dvije, pet, sto... (petsto) - tipa: zadnji status kojeg sam na valentinovo pročitala na fejsu: "očuuu i ja da mi neki dećko nkj kuuupiiiiiiii!!" Jel ti sad jasno zakaj se valentinovo u 21. stoljeću ipak piše malim početnim slovom? (Nemoj ovo prakticirati u zadaći iz hrvatskog jer budeš pobral/a kulju.)

Okej, osim kaj znamo da bude dotična slikala poklon koji dobije (ak dobije) i pohvalila se s njim na fejsu, bilo bi fora da to bude neka knjiga; može i hrvatski rječnik. Ne znamo ak bi cura shvatila poantu, al bi zato imala zagarantiran jedan lajk od mene. 
I za kraj: draga(?) curo, nemoj me zbog ovog posta tući - jebiga, Lesi se vratil kući.  ;-)  #ImBack 

PROČITAJ

Kako preživjeti divljinu 1. dio

Danas, kao preživjela školarka prvog tjedna škole, uvjerila sam se da svijet zbilja sigurnim korakom ide u tri, ak ne i četiri pizde materine. Kao da nije dosta da mi je u zadnje vrijeme, a sigurna sam i tebi, cijela fejsbukova naslovnica ispunjena kojekakvim sadržajima nove sezone gnjusnog "Big Brothera." Kad se cura koja je inače mentalno zdrava vrati s ljetnih praznika i prvi dan škole sjedne u busu do frendice koju nije vidla faking tri mjeseca, i već u drugoj rečenici (s tim da "Boook!" računamo kao prvu) joj entuzijastičnim glasom postavi ful bitno životno pitanje: "E gledaš Big Brotheeeeer?" i zatim uživljeno i poluglasno počnu komentirati seks nekih od onih sotonjara (pardon, stanara*), u kojem se razgovoru može osjetiti ogromna doza zainteresiranosti i radoznalosti za ono kaj tek slijedi u kući Velikog Idiota (pardon, Velikog Brata*), e onda znaš da nekaj nije u redu! Zapitaš se dal je ona cura fakat mentalno zdrava. Postane ti jasno da je društvo u kurcu i da si okružen retardima te da si, blago rečeno, član divljine. 

U banani, čak i od same pomisli da je počela škola, odbijam ući u nju prije zvona i čekam vani s ostalom ekipom kad ono, ekipa u krugu do mene također komentira ... pogodi kaj - imaš jedan pokušaj.. Da se razumijemo, nemam alergiju na to kaj masa ljudi redovito gleda BB. Realno, zaboli me. Imam alergiju na pelud, ambroziju i na to kaj je seks random ljudi u nekom debilnom showu glavna i jedina tema ljudima oko mene i kaj ja to moram slušati onda kad mi se ne sluša; znači uvijek. Zamisli da cijeli dan moraš slušati profesoricu iz povijesti. Al ne kak predaje povijest jer je to pametno, korisno i u svakom slučaju, bar donekle zanimljivo! Zamisli da konstantno priča o svom dosadnom djetetu s osipom na guzici koje ne voli paradajz juhu i gleda Minionse. Ono, neko bi jednostavno radije iskočil iz putujućeg vlaka nego cijelim putem slušal o djetetu koje ne jede paradajz juhu i ima osip na guzici. Samo kaj bi bilo ironično da se ubiješ kad pokušaš preživjeti divljinu ali jebiga, no risk - no fun.

Nakon oduvijek (realno gledajući i zauvijek) najdraže izvannastavne aktivnosti zvane "piva nakon škole s frendovima" koja je, btw, na trenutak pomogla da zaboravim da je glavna tema prvog tjedna jebeni seks u Big Brotheru, vraća mi se lagano želja za životom... Ali, ipak živim u divljini pa već na autobusnom kolodvoru lik, kaj je najjače prvašić iliti fazan pušta video kak se neko dvoje jebucka pred budnim okom Velikog znašvećkoga koji jedva čeka da se neki nadobudni forseri riješe prvog tjedna da povećaju popularnost i gledanost showa.
Eto, završil je prvi tjedan škole i doslovno sam fascinirana činjenicom da sam ipak uspjela preživjeti u divljini. 

Kako preživjeti, 1. dio
- Nosi tabletu protiv glavobolje. Uvijek i svugdje. Poželjan je i sprej protiv debila al vjeruj mi da ga je ful teško nabaviti jer sam već guglala.
- Nemoj zaboraviti slušalice kod kuće jer bez toga si u krasnom k.... - kaosu, naravno.
- Odjebi sve glasove oko sebe koji imaju bilokakve veze s Big Brotherom ili sličnim zaglupljujućim sranjem (moj blog se ne računa).
- I da, makni se s fejsa prije nego vidiš nekaj kaj ne želiš vidjeti i kaj te podsjeti da živiš u divljini.
         Zato, dragi fejs-frendići (kak ovo zvuči gay; but gej is okej), ak me nema na fejsu, ne zovite policiju. Nisam umrla. Naprotiv. Samo preživljavam divljinu. 

PROČITAJ

#ThugLife

Shopping. Gledam kak normalna djeca kupuju nove traperice, tenisice, trenirke i majice za novu školsku godinu. Razmišljam o tome kak sam došla po novu torbu jer je stara jednostavno pukla, vjerojatno od onih silnih knjižurina i debelih enciklopedija koje sam svakodnevno nosila u njoj, nije sigurno pukla (recimo) zbog toga jer je pretrpila sav onaj teret alkohola, vjeruj mi mama da nije to!

Shopping obavljen. I, jesam kupila torbu? - Naravno da nisam. Ali bitno da sad imam stopalice sa zelenim i plavim kosturima, kišobran duginih boja iako svaki kišobran uvijek ostavljam doma jer inače to ne bi bila ja, paket od tristo flastera (ne znam, fakat...), ljubičasti set posudica i kistova za proces farbanja kose, Rolling Stones upaljač iako mi, realno, upaljač i ne treba te Star Wars torbicu za tablet. Eh, još da imam tablet...
"Shopping" završava s trinaest kuna i naravno, bez torbe. Izlazim iz dućana i skužim da me neko gleda. Gleda me milo i... Onak, posebno. Odmah sam znala da je to *ONAJ* pogled. I dok samo čujem njegovo ime, oči mi zablistaju... "Krevet na kat." - Sam ikad rekla da sam ga oduvijek htjela!? E pa da, sad je na popustu! Morala sam proviriti u dućan jer mi je želja iz djetinjstva posjedovati taj famozan krevet i zauzeti onaj gornji. Bogata i rastrošna, s trinaest kuna ulazim u dućan (potpuno je nebitna činjenica da mi za dotični krevet fali još samo šestotinjak kuna; koga briga) i razmjenjujem romantične poglede s predivnim krevetom.
I evo, sad se vraćam doma bez torbe za školu i bez kreveta na kat s hrpom stvari koje su me gledale - ne tak lijepo ko krevet, ali jebiga, život nije fer. To potvrđuje i činjenica da sam trenutno osuđena slušati Jasmina Stavrosa na radiju (btw, mama, ovo ti računam kao onu kaznu prije dva tjedna)!

I kaj je, deca, sutra škola, ha? ;-)
... - Okej, možda ova fora ipak ne pali ak sam i ja sama još uvijek "školarka...." Ali unatoč tome kaj se moram(o) vratiti u školske klupe (ili ipak one u parku, khm; osobno su mi te puno draže), ne brini, i dalje budem pisala retardirane postove i zaglupljivala i tebe i tvoje prijatelje iz 7. b kojima prek Skajpa čitaš moje postove prije spavanja (I know). Krećem s psihičkim pripremama za sutrašnja kreativna pitanja radoznalih profesora: "Di ste proveli praznike, kaj ste radili, jeste našli curu/dečka..." Šteta kaj ja svojeg još nisam našla, jer majke mi, ko bi popamtil kud sam točno sve te ljude pokopala; al ak ga ikad nađem, definitivno budem to podijelila s vama, profesore (isto ko i čari pokopa ak mi ne date dva u šestom mjesecu...)

P. S: Draga profesorice iz medija, duboko se nadam da Vi već odavno ne čitate moj blog jer je samo jedan post bil za potrebe Vašeg predmeta.
                   

PROČITAJ

Romantika

"Imaš tak čiste i prodorne plave oči da si bi vu njima noge pral." - Da, fakat mi je tip to reko, i to uživo, potpuno trijezan. Misliš da je to najčudniji ulet koji si čul/a do sad? Onda ti niko nikad nije reko (i bolje da nije): "Ej, idemo se ljubit da popuniš rupu između moja dva prednja zuba!" - O ne, nejdemo..... Čak i ne zato kaj zbilja imaš rupu između dva prednja zuba nego zato kaj imaš fore ko zadnji idiot. Najprije bi ti trebalo popuniti ovu rupu koju imaš umjesto smisla za upucavanje curama, pa tek onda ostale (fuck, iako ovo zvuči još i čudnije od samog uleta...)
Nije ni slijedeći ulet (brace yourself), ak se uopće i može nazvati uletom, sasvim normalan: "Ej, samo da ti velim da me jako podsjećaš na moju baku..." Krasno, ne trebaš ni reći da ti je baka u bolnici zbog gube i da joj se faca već par godina raspada jer i bez toga zvuči dovoljno kritično. Misliš da su ovi uleti do sad nadmašili sve? - Čitaj dalje.

"Ja ti se tak loše barim da to jednostavno moraš probati..." (Ovaj mi je jedan od najdražih...) Ak čitaš ovaj post, a očito čitaš (mislim zbilja, logika na najjače), i misliš da su ovi uleti na razini male škole, varaš se. U maloj školi doživjela sam ulet (tad moj najbolji od sveukupno jednog): "E, Ivana... Meni se do malo prije sviđala tvoja sestra al mi se sad ti sviđaš!" Priznaj... Ovaj je bolji od svih koje si gore pročital/a. 

E, da. Ima jedan dečko kojeg budem tu nazvala Lignjoslav jer ak napišem njegovo pravo ime, svi bi znali da se zove Ivan. Nakon kaj me Lignjoslav poznaval tjedan dana, napravil je glazbenu playlistu na svom iPodu s pjesmama koje ga podsjećaju na mene. Mapa se zvala "Ivana". Mapa "Ivana" sadržavala je ni više ni manje nego 372 pjesme. Zagorske... (Da, 372 zagorske pjesme u slučaju da misliš da sam sjebala brojke...) Ima jedan dečko kojem također nije bitno pravo ime pa budem rekla samo da mu ime počinje na N i završava na "ikola." On je jednom iz moje školske torbe, u doslovnom značenju tih riječi, ukral ULOŽAK. Jebeni uložak. Sljedeći dan u školi pital me ak mi nekaj fali i pokazal taj isti uložak. Nakon kaj sam se naljutila na njega zbog kopanja po torbi (realno, jebe se meni za uložak) njegovo opravdanje bilo je: "Samo sam htio imati nekaj tvoje..." 

"Ivana, kaj je to romantika?" - pital me jučer mali bratić u nadi da bude nekim romantičnim uletom ili gestom osvojil Kovrčavu Veroniku kad se vrati u školu. Samo sam napisala ovaj post, linkala mu ga te dodala: "Vidiš, Josip, ovo nije romantika. Ak hoćeš držati za ruku malu Kovrčavu Veroniku pod odmorima sad kad počne škola i sjediti s njom dok jedete svoje sendviče, izbjegavaj ovakva sranja i u svakom tom sranju nađi i napravi suprotnost."
              Jedva čekam da počne škola da vidim kaj sam napravila....

PROČITAJ

Za Sebastjana koji ne postoji

       

  Živijo čitalci! Ne, nisam se odselila u Sloveniju. Iako imam jednu šestinu slovenske krvi, još uvijek sam u Zagorju. Ovaj vikend na fešti u Tuhlju frendice i ja (Magarci na prvom mjestu! A bome i na drugom...) upoznale smo Slovence. Spontano. Za res. Otišle smo do groblja na kojem nije bilo žive duše (al ono, doslovno) i po povratku srele dečke iz Slovenije. Fante. Ne, nisu imali Fante, imali su fino slovensko vino. "Fant" je dečko na slovenskom. Super je cugati sa Slovencima; naučiš nove riječi kojima se kasnije možeš kurčiti i impresionirati frendove, pogotovo one iz Zagreba, kad bi ih imala... (Dora, tebe od nedavno nesvjesno smatram Zagorkom jer si tu već domaća i voliš liter i vodu!) Tu večer naučila sam jednu posebno dragu riječ. "Odfuki." Obzirom da ja teško pamtim imena (a tek slovenska..) dala sam ime Sebastjan dečku koji, ne, nikako nije Sebastjan... Al u mojoj glavi još uvijek je, iako mi nije jasno kak, zakaj i od kud uopće meni to ime... Ampak, ni bitno.
          Pa, dragi Sebastjan.

Prvo, sori kaj su se u početku našeg druženja u mom verbalnom izražaju našle samo riječi "ja, ja, seveda" popraćene kimanjem glavom, jer su to bile gotovo jedine riječi koje sam znala na slovenskom, i iskreno, nisam htjela da skužiš nekaj krivo, znaš, baš onak kak sam ja skužila da se zoveš onak kak se ne zoveš. Imam potrebu zahvaliti ti se zbog dodavanja famozne riječi u moj (slovenski) vokabular. Odfuki. Nemrem prestati koristiti tu riječ. Premoćna je! Odfuki. 

Oduvijek mi je slovenski bil simpa jezik. Nakon riječi odfuki mi je prekrasan. Najljepši. Odfuki. Bilo je zelo lepo piti sa Slovencima. Ne vem čije je vino, ampak, vredilo je. Osim kaj je frendica četiri put bljuvala zbog njega, al to samo potvrđuje da smo res pili vino a ne sok. Odfuki. 

Pitala sam te kak vi velite "odjebi" i zbog tvog odgovora sad bolujem od ovisnosti o svojoj novoj najdražoj riječi. Odfuki. I samo da znaš da sam poslala poruku frendici kak chillam sa Slovencom, a kod nas je Slovenec prezime pa je došlo do malog nesporazuma... Opet baš onak kak je došlo i kod dodavanja tebi novog imena Sebastjan. 

Sebastjan z družbo, pijemo spet drugo leto, a do tad adio, i... "Odfuki!"

PROČITAJ

Vatrena nedjelja!

           

Znaš ono kad skoro zapališ kuću zbog toga jer ti se nečije mačke jebu pod prozorom? - Sigurna sam da ne znaš jer parenje mačića nije baš česti razlog požara i jer nisi retard poput mene. Sasvim normalna (dakle, nenormalna) večer, uobičajeno ljenčarenje jer nedjelja. Nedjelja je ionak sama po sebi dan za kurac pa sam je odlučila začiniti na kraju dana. Nesvjesno...
            Odlazak mojih u goste rodbini zbog proslave pedesete godišnjice braka nekim dragim ljudima zvanima "daljnja rodbina" nije mi se činilo privlačnom opcijom pa sam radije ostala kod kuće. Sama. I odlučih ja tak pogledati neki film (kasnije ti bude jasno da ih zbilja volim gledati) pa sam krenula peći kokice. I skoro zapalila kuću. I dvorište... I susjedovu štalu. I njegova drva posložena oko kuće... I staru drvenu kuću! Kuću oko koje je grmlje... A ak bi zapalila grmlje, zapalila bi i onu šumu u blizini... *Okej, bolje da tu stanem i ne proširujem potencijalni požar jer bi inače "pokopala" pol Hrvatskog zagorja pošto imam bujnu maštu i gledam previše filmova* (vidiš, rekla sam ti da ih volim gledati...), i onda onak, znaš, ko u filmovima, svi susjedi su evo baš nedavno otišli na ljetovanje u drugu državu pa nitko ne vidi da gori cijela ulica. I ko za vraga, baš u tom trenu nestane signala i nemreš zvat vatrogasce. Nikog. A vatra se širi brzo ko video Tine Katanić i napraviš ful veliko sranje jer jebiga, glupa mačka nije mogla smiriti strasti pod tvojim prozorom. I to dok ti pečeš kokice. Nakon kaj sam ja, iznimni talent za sve, ostavila ulje na vatri i otišla pogledati kakav je to masakr vani, zaboravila sam na kokice (zahvaljujući životinjskom porniću HD rezolucije pod mojim prozorom). Kad sam se vratila skužila sam da su kokice srušile poklopac i da gori jebena krpa! Drago mi je da danas još postoji susjedova kuća i ostatak Zagorja...
            Jebem ti filmove. Jebem ti kokice. Jebem ti sivog hardcore mačka i onu malu njegovu glasnu i nezasitnu. Zamalo nisu samo oni imali "vatrenu nedjelju..."

PROČITAJ

Puno( )ljet( )nost!

Puno ljet! Zagorci ti tak odgovore kad ih pitaš kolko su stari. "Baka, kolko deda ima godina?" - "Puno ljet, dete drago. Puno ljet."
Okej, ja sam punoljetna... Punoljetna. Puno-ljet-na! Promatram tu riječ svaki put kad je pročitam ili čujem, a to je u zadnje vrijeme često, jer sam puno-ljet-na. ("Baka, pa kaj je i 18 ljet puno?")   ...
Bilo bi donekle logično da sam sad "dostaljetna" jer je 18 godina dosta da voziš auto, da se zaposliš, kupiš cigarete, i ono najljepše, nesmetano piješ alkohol i chillaš. Ali punoljetnost zvuči puno! Možda zato kaj se riječ "puno" i nalazi u dotičnoj imenici. Da, moguće...
Proslavila sam puno-ljet-nost izlaskom na koncert Psihomodo Popa i sljedeće jutro skužila da se dosta toga promijenilo. Stvari koje se promijene od kad imaš "puno ljet" (u mom slučaju) su sljedeće:

1. Na fejsu i instagramu ti više ne piše da imaš 17, već 18. - ovo je zbilja velika promjena u tvom životu i bilo ju je bitno spomenuti te staviti na prvo mjesto.......

2. Kad dođeš u Lidl po tequilu, teta prodavačica ti više ne veli "e ne mogu ti to prodati jer nemaš
                                            ~puno ljet~" 

3. "Ivana, napravi ručak i operi suđe, nisi više mala!" 

4. Pedofili po zakonu više nisu pedofili jer nemaš više malo ljet, nego puno.

5. "To kaj imaš osamnaest ti ne znači niš dok si pod mojim krovom!" (ok, bitno da je malo prije značilo dok sam trebala skuhati ručak...)

6. "Programski sadržaj koji slijedi nije primjeren za mlađe od 18." - hvala ti majko kaj si me rodila na vrijeme 

7. * Na trampolin ne smiju djeca starija od deset godina!!! * - fak, za ovo sam zakasnila osam godina... (Ovo zanemari.)

7. (Prethodno si zanemaril/a pa ide opet 7.) Počne ti se javljat prikriveni pedofil koji misli da te sad može legalno riješiti pa mu pokloniš neograničeno putovanje na block listu sve dok ne napravi novi/fake account i tak u krug. 

8. "Ovime prihvaćaš uvjete i potvrđuješ da imaš 18 godina" - od sad pa na dalje to potvrđuješ čista srca i bez grižnje savjesti. 

9. Dobiš više para za osamnaesti rođendan nego za bilo koji drugi kaj je super. 

10. Sad kad imaš pare i 18 možeš kupiti žesticu al i dalje nemreš napraviti pirs, tetovažu ili bilo kaj drugo jer 5.) 

11. Mala djeca ti počnu govoriti "teta" iako izgledaš isto ko sa 17!

12. "Issss zakaj ti još ne voziš auto ak imaš 18?!" - issss daj pare za vozački i kupi mi auto i vozila budem se okolo s guštom ko Paravinja.

13. I dalje se osjećaš ko malo dijete i i dalje bi se igrala gumi-gumi.

14. Ljudi te gledaju s čuđenjem ko da vide ukazanje Marije Bogorodice kad veliš da imaš 18 i još nemaš dečka/curu. 

15. "E aj mi odi po cigarete, meni ne bude prodala." 

16. Odgovaraš sam za svako sranje koje napraviš kaj je u jednu ruku dobro, al u drugu ruku dobiš napisanu kaznu kaj nikako nije dobro.

17. Napišeš ovaj post jer ti je ful čudno zakaj imaš puno ljet kad uopće nemaš puno ljet!!!

18. Ovo posljednje postoji samo zato da ih bude osamnaest jer ima logike.

      - Eh, da. I onda skužiš da godine zapravo uopće nisu bitne.      ........       - reče pedofil iz stavke 7.

PROČITAJ

"Kaj bi bilo kad bi bilo"

   

     Ovo vrijeme više nije humano. Napuniti kadu vodom odgovarajuće temperature također ne pomaže ukoliko to ne radiš 24 sata na dan, a ne radiš jer ti je tata čovjek a ne riba pa si ti također čovjek, osim ak si zabrijal/a da možeš mijenjat oblik. Ekstremno niske temperature u sadašnjem mjesecu. Najbolje si je naložiti vatricu, obući skafander i chillati... - Savršen opis koji bi trenutno većini nas bio draži od vrućine 40 °C. Ipak smo mi ljudska bića i po ljeti hoćemo zimu, po zimi hoćemo ljeto. Zašto? - Zato. 
        Znam jednu curu pred kojom se niko nikad ne smije žaliti. Recimo, veliš da ti je vruće i ona bude na to dodala: "Daj ne cmizdri, 45 stupnjeva je i dalje manje od 65..." Ili kad je hladno, uvijek bi se ista cura javila pitanjem: "A kaj bi bilo da je -30, da nemaš kaput i centralno grijanje i nemreš naći rukavice jer si ih izgubila skupa s vunenim čarapama 2007. na skijanju u Austriji?", pa ti pokušavaš reći "ALI LOL, NISAM U TOJ SITUACIJI pa zato ne budem razmišljala kaj bi bilo kad bi bilo. "Aliii, pa kaj bi bilo da si sad u pustinji di je temperatura još viša i nemaš ni kapi vode??" Kaj bi bilo jebote, crkla bi. Isto ko i ti da prestaneš govoriti "Kaj bi bilo kad bi..."
         Jednom smo ostale skupa pol sata kad smo čekale frendicu da se vrati s kioska. Nakon kaj sam pitala di je tak dugo, pitala me, logično, kaj bi bilo kad bi bilo. "A kaj bi bilo da nije otišla na kiosk po cigarete nego do kafića na kraju grada pozdraviti sestričnu koju nije vidla dvanaest godina i tek danas ujutro je saznala da joj je ta cura zapravo sestrična?" - Ovo sam sad izmislila al znam da me razumiješ.
          Nemoj se žaliti kaj si svoje dragocjene dvije minute potrošil/a čitajući ovaj post umjesto na dopisivanje s dečkom/curom ili eventualno s mamom ak nemaš dečka ili curu. Jer... Kaj bi bilo da ti sad zašteka komp ili naglo pokupiš viruse od kojih nemreš ni ugasiti ni resetirati komp, a striček koji ti popravlja komp je obolio od leukemije zbog čega je sad u Sjevernoj Americi a ti nemaš para za novi, al ti ionak niš ne znači jer naglo oboliš od kronične paralize zbog koje se nemreš pomaknuti i osuđen/a si na doživotno čitanje ovog zaglupljujućeg posta????!

PROČITAJ

Nemoj misliti na Massima........

     

      Zajebi onaj osjećaj kad se zaljubiš, zajebi osjećaj kad skužiš da se i ti sviđaš njoj ili njemu, ma zajebi čak i osjećaj kad ti napiše da dolazi van samo zbog tebe - u svakoj situaciji - laže. Znaš koji osjećaj je zakon, a znaš da je onaj pravi? Kad shvatiš da imaš još jedan dan škole. Da dolazi ljeto i druženje s ljudima koje voliš. Nema više pojedinih dvoličnih, ak ne i troličnih ljudi iz razreda kojima si svaki dan moral/a biti okružen/a. To je pravi osjećaj koji izaziva leptiriće u trbuhu, da, to. Zajebi simpatiju i zaljubljivanje. Nemoj misliti na nju/njega, misli na ljeto i kupanje u hladnom bazenu. Nemoj se zavaravati da ti je simpa bolja od toga. Nije. Se možeš kupati u simpatiji i ispijati hladnu Žuju s okusom grejpa? - Ne možeš.

            Sad se pitaš kakve to veze ima s Massimom i zakaj sam stavila naslov posta "Nemoj misliti na Massima." Pazi sad... Dok sam imala pet i pol godina i isti broj zubiju na svakoj čeljusti, svakodnevno sam gledala neku glazbenu emisiju i tak se zaljubila ... - u Massima (ne znam, moram pitati mamu s čim me je hranila). Bila sam uvjerena da bude jednog dana on moj dečko. Nema veze kaj mi potpuno predano može pjevati Joletovu pjesmu "Ja ti mogu biti tata" (praktički, ne može jer tad još nije ni postojala, ali nemoj biti cjepidlaka). Nema veze kaj je oženjen i ima dijete... Nema veze, za pravu ljubav došla bi do Hrvatske Radio Televizije i pili bi toplo čokoladno mlijeko s automata i skupa pjevali "Zamisli život u ritmu muzike za ples" i onda se oženili. Danas je Massimo član žirija u nekom glazbenom showu i svaki dan ga vidim na televiziji. Je on moj dečko? Nije. Jel još uvijek to hoću? Neću. Jel si ti trebal/a znati da sam ja bila zaljubljena u Massima? Nisi, ali eto, sad znaš. Vidiš, da nisam gledala Massima u glazbenoj emisiji nego se kupala u bazenu i jela sladoled, sad ne bi imala jednu traumu više iz djetinjstva. Zato, kupaj se u bazenu i nemoj mislit na simpatiju. 

            Od zadnjeg posta do ovog kojeg trenutno čitaš jer nemaš pametnijeg posla, prošlo je već dosta vremena; čak jedan menstrualni ciklus. U međuvremenu sam obojila kosu u narančasto, završila treći razred bez popravnog i zaljubila se opet. Ali ne opet u Massima... Zaljubih se u svoje nove starke jer su to ipak starke. I to bordo starke. Odjebala sam iz života ljude koji su prema meni govna. Nema ih više, pustila sam vodu. Naučila sam raditi sladolednu tortu, skinula sam sve one postere Gunsa, Metallice i Kurt Cobaina i stavila nove postere Gunsa, Metallice i Kurt Cobaina. Posvađala sam se sa sestrom i pomirila se s istom. Ista situacija i s drugom, pa se opet posvađala s onom prvom. Headbengala sam s frendicom Kikom na sredini regeneratora na pjesme AC/DC-a (ah, norijada), promukla sam i smršavila sedam kilograma. I tak... Nadam se da nisi povjeroval/a u ovo zadnje jer lažem. Uglavnom, tolko se toga promijeni u jednom menstrualnom ciklusu da toga uopće nisam svjesna. Kolko samo ljudi nestane od jedne menge do druge. Recimo, Massimo. Iako tad nije bilo menge al nemoj opet biti cjepidlaka. Kolko njih zamijeniš s nekim novim ljudima, onak nesvjesno. Ili još bolje, svjesno.

            Ljeto je na vratima. Sunce je počelo pržiti i zove me na sunčanje iako i sunce i ja jako dobro znamo da budem završila u hladu i odjebala sunce suncobranom. Baš onak, "makni se, neću te jer trenutno postoji neko ko je bolji od tebe", e, da, točno to se dogodi i tebi kad se zaljubiš. Zato, kupaj se u bazenu i nemoj misliti na Massima. Ovoga... Na simpatiju.

PROČITAJ