Šodra vozim, šodra bo

"Sooo come oooon and let meee knoooow... Should I stay or should I gooooo..." Al kad ti je tata vozač kamiona i bavi se građevinom (ne, Tihomir Orešković, ne građanima...) onda moraš pokvarit legendarnu pjesmu i pjevat ju kao u naslovu. Nakon tjedan dana rada na terenu, tata se zasluženo vraća doma (mada mu je pored mene povratak doma vjerojatno više kao "kazna" nego "nagrada", al bitno da ja napokon u javnosti mogu govoriti Ćaća se vraća, a da me ne bude sram). Osim kaj sam redovito primala tatine selfije iz kamiona (kužiš, kad imaš novi mobitel na tač s prednjom kamerom i sav si si kul...) dotakli smo se mog odlaska u Algebru na probne ispite državne mature. "Tata, ja odoh biti zrela, šalji selfije mami."

Jesi pročital/a lektiru Kratki izlet u trećem srednje? Jbg, nismo ni moje frendice ni ja. I tak smo mi pješačile do Algebre po Ilici, tri kilometra, jer smo iz Zagorja i ne znamo kaj je to tramvaj, pa putem nabrajale koje sve lektire nismo pročitale... Kratki izlet je jedna od njih. Ak niš drugo, bar smo lektiru povezale sa stvarnim životom - spomenutim "izletom" po Ilici. "Eh, ovaj do Algebre i nije baš kratki..."

Kad smo žive i zdrave (bar kaj se tiče fizičkog zdravlja) stigle na određeno mjesto, glagol "uklapamo se" baš se tad nikak nije uklapal! Vidiš ostalu ekipu i zabriješ da si fulal zgradu. To sve neki zreli, ozbiljni ljudi. Samouvjereni. Ekipa u većim grupicama, razmjenjuju znanja, posuđuju skripte, ponavljaju. Izgledaju spremno. Odraslo. Sigurno. Službeno... Fali im samo leptir-mašnica. Dok se ja pojavim u hoodici s natpisom "This is too serious for me" i prljavim starkama. Mi u ruci nemamo skripte, već Bruschette Maretti od luka. I ni pet ni šest, unatoč svoj onoj gužvi i Toniju Milunu ispred nas, sjedamo na pod.
- " ... Kak se vidi da smo iz Zagorja... "  
- " Ma kaj te briga, niko te ne pozna. "

Tješi me priča "Duško Dugouško" od prije nekih dva, tri tjedna. U sklopu škole, frendica i ja pohađale smo neku radionicu vezanu uz žurnalistiku i medije općenito. Većinom smo bile izvučene sa zadnjih satova (kaj je nama užasno teško palo...), i na radionici jele fine grickalice i pile cedevitu i čajeve od okusa za koje prije nismo ni znale da postoje.    - makamoronija -    (Okej, generalno, ovo ne postoji (guglala sam), al moraš priznat da je bilo uvjerljivo. Uglavnom, nekaj tipa makamoronije...) 
Kad smo došle na radionicu, svi su već sjedili u krugu, pa smo frendica i ja sjele na slobodna mjesta. Doduše, pored mene je sjedil neki ozbiljan, strogi tip koji je nedavno završil faks agronomije. Po njegovom držanju, bradi i po činjenici da ima prsten na lijevoj ruci, pretpostavila sam da ima nekih 30 godina, čvrst brak, i da u slobodno vrijeme objašnjava matematiku svojoj četvorici sinova. No, stvari nikad nisu kak se čine, a u to sam se još jednom uvjerila kad je tip, umjesto da sluša predavanje, sam sa sobom u svojoj bilježnici počel igrat križić-kružić. Kao, neprimjetan si, al ti nemaš pojma kak ja mogu imat dobar vid. ALI TO NIJE SVE! (znam, previše Top Shop reklama...) Zakaj igrat križić-kružić sam sa sobom kad možeš cijelu stranicu bilježnice iscrtati portretima Duška Dugouška i pored svakog malog Duška Dugouška napisati: "Ovo je Duško Dugouško." Da, ovo je Duško Dugouško, a u isto vrijeme i dokaz da "ozbiljan stav" ponekad vara, tak da nitko ne garantira da sva ona ozbiljna ekipa s Algebre ne crta Jagodicu Bobicu po bilježnicama. 

Tata je oduvijek htio biti policajac, no nije ostvaril taj cilj jer nikad nije volio učiti. Sad kužim zakaj svi govore da imam njegove gene... Ćaćina prva poruka poslije mojih probnih ispita (ak zanemarimo sljedeći selfie u retrovizoru kamiona) "primi se ti Ivana knjige da ne budeš morala voziti šoder ko ja" potaknula me na razmišljanje i dala motivaciju za pripremanje za pravu maturu, koja je bliže nego Duh Sveti domu religiozne obitelji. Ok, motivaciju imam, sad samo trebam krenuti...

Svaki put dok se izležavam u krevetu i gledam maraton Teorije velikog praska, a znam da bi trebala učiti, postavljam si pitanje na koje unaprijed znam odgovor: "Should i stay or should i go(primiti se knjige)now?" Reakcija na to, nekim čudom, uvijek je ista... Sad, pišući ovaj post, ponavljam sama sebi da ne želim voziti šoder s tatom. Ne želim kvariti legendarnu pjesmu The Clasha. No, još manje želim, poput vršnjaka s Algebre, skrivati dijete u sebi (ne, dragi tračeri, nisam "opet" trudna.....) jer u svakome od nas još uvijek čuči zaigrano biće s neograničenom maštom, biće koje želi vjerovati u svoje ideale i snove i neopterećeno crtati Duška Dugouška u svojim tridesetima. Pa i u svojim pedesetima pjevati "Šodra vozim, šodra bo..." 

Tenks, "stari" ...

PROČITAJ

Lesi se vraća kući

Za početak: imam potpuno novi dizajn bloga (hvala Filipu Čačiji na pomoći i trudu), ali da, dragi čitatelju kojem je full dosadno, na dobrom si sajtu.

Nakon prastarog prethodnog posta pod naslovom "Kako preživjeti divljinu 1. dio", mnogi su svoju glavu htjeli dodatno napuniti mojim pizdarijama na blogu pa su nestrpljivo čekali presveti dan; dan kad budem svečano objavila i drugi dio posta. Neki su zasigurno satima sjedili ispred svojih ekrana (hešteg SARKAZAM: za sve pizde koje mi sa svojih lažnih profila namjeravaju komentirati i slati suviše kreativne poruke hejt sadržaja o tome kak se svijet ne vrti oko mene i kak se trebam spustiti na zemlju jer - "krave ne lete...") te su živjeli za dan kad budu posjetili moj blog i uočili novi post "Kako preživjeti divljinu 2. dio" u kojem budu pročitali: "Jbg, nije preživjela." Da još uvijek prek fejsa "molite" za Pariz, rekla bih vam da me uključite u svoje molitve (očito djeluju?), ali ta je fejs-faza odavno prošla. #prayforparisandivanasbrain #prayforher 

Od spomenutog zadnjeg posta, prošlo je onolko dana kolko je ljudi prošlo kroz Sevku - uglavnom, puno. Previše se sranja izdešavalo da ja, kao novo-stara blogerica, ne spomenem ni jedno od njih, kaj ne? E, pa... "Lesi se vratio kući."

U nedjelju je bilo valentinovo. Namjerno pišem malim početnim slovom jer je valentinovo danas sinonim za sranje, a "sranje" se ne piše velikim. Osim kad pišeš o osobi koja je govno. Sulejman. Vidiš? (Ak se zoveš Sulejman i osjećaš se uvrijeđenim - sorry Sulejman, to je samo primjer...) 
Zakaj sranje? - Nedavno sam u sveznajući i svemogući Google utipkala "valentinovo" s velikim iščekivanjem kaj bude mi izbacilo, pa sam uz ispraznu definiciju s Wikipedije i milijardu slikica poklona i srčeka, (nažalost) također naletjela na rečenicu koja glasi: „14.02. Dan zaljubljenih ili Valentinovo, dan je kada darujemo partnera(...)" - tu sam automatski prestala čitati. Uz masu ljudi koji svoju ljubav iskazuju samo i isključivo na valentinovo ili pak *ljubav iskazuju materijalnim sranjima na valentinovo*, na taj dan, tu su još u centru pozornosti i one plačipičke patetičnih i srcedrapajućih statusa na fejsu, koje očajnički žele da i na njih netko potroši koju kunu, dvije, pet, sto... (petsto) - tipa: zadnji status kojeg sam na valentinovo pročitala na fejsu: "očuuu i ja da mi neki dećko nkj kuuupiiiiiiii!!" Jel ti sad jasno zakaj se valentinovo u 21. stoljeću ipak piše malim početnim slovom? (Nemoj ovo prakticirati u zadaći iz hrvatskog jer budeš pobral/a kulju.)

Okej, osim kaj znamo da bude dotična slikala poklon koji dobije (ak dobije) i pohvalila se s njim na fejsu, bilo bi fora da to bude neka knjiga; može i hrvatski rječnik. Ne znamo ak bi cura shvatila poantu, al bi zato imala zagarantiran jedan lajk od mene. 
I za kraj: draga(?) curo, nemoj me zbog ovog posta tući - jebiga, Lesi se vratil kući.  ;-)  #ImBack 

PROČITAJ

Kako preživjeti divljinu 1. dio

Danas, kao preživjela školarka prvog tjedna škole, uvjerila sam se da svijet zbilja sigurnim korakom ide u tri, ak ne i četiri pizde materine. Kao da nije dosta da mi je u zadnje vrijeme, a sigurna sam i tebi, cijela fejsbukova naslovnica ispunjena kojekakvim sadržajima nove sezone gnjusnog "Big Brothera." Kad se cura koja je inače mentalno zdrava vrati s ljetnih praznika i prvi dan škole sjedne u busu do frendice koju nije vidla faking tri mjeseca, i već u drugoj rečenici (s tim da "Boook!" računamo kao prvu) joj entuzijastičnim glasom postavi ful bitno životno pitanje: "E gledaš Big Brotheeeeer?" i zatim uživljeno i poluglasno počnu komentirati seks nekih od onih sotonjara (pardon, stanara*), u kojem se razgovoru može osjetiti ogromna doza zainteresiranosti i radoznalosti za ono kaj tek slijedi u kući Velikog Idiota (pardon, Velikog Brata*), e onda znaš da nekaj nije u redu! Zapitaš se dal je ona cura fakat mentalno zdrava. Postane ti jasno da je društvo u kurcu i da si okružen retardima te da si, blago rečeno, član divljine. 

U banani, čak i od same pomisli da je počela škola, odbijam ući u nju prije zvona i čekam vani s ostalom ekipom kad ono, ekipa u krugu do mene također komentira ... pogodi kaj - imaš jedan pokušaj.. Da se razumijemo, nemam alergiju na to kaj masa ljudi redovito gleda BB. Realno, zaboli me. Imam alergiju na pelud, ambroziju i na to kaj je seks random ljudi u nekom debilnom showu glavna i jedina tema ljudima oko mene i kaj ja to moram slušati onda kad mi se ne sluša; znači uvijek. Zamisli da cijeli dan moraš slušati profesoricu iz povijesti. Al ne kak predaje povijest jer je to pametno, korisno i u svakom slučaju, bar donekle zanimljivo! Zamisli da konstantno priča o svom dosadnom djetetu s osipom na guzici koje ne voli paradajz juhu i gleda Minionse. Ono, neko bi jednostavno radije iskočil iz putujućeg vlaka nego cijelim putem slušal o djetetu koje ne jede paradajz juhu i ima osip na guzici. Samo kaj bi bilo ironično da se ubiješ kad pokušaš preživjeti divljinu ali jebiga, no risk - no fun.

Nakon oduvijek (realno gledajući i zauvijek) najdraže izvannastavne aktivnosti zvane "piva nakon škole s frendovima" koja je, btw, na trenutak pomogla da zaboravim da je glavna tema prvog tjedna jebeni seks u Big Brotheru, vraća mi se lagano želja za životom... Ali, ipak živim u divljini pa već na autobusnom kolodvoru lik, kaj je najjače prvašić iliti fazan pušta video kak se neko dvoje jebucka pred budnim okom Velikog znašvećkoga koji jedva čeka da se neki nadobudni forseri riješe prvog tjedna da povećaju popularnost i gledanost showa.
Eto, završil je prvi tjedan škole i doslovno sam fascinirana činjenicom da sam ipak uspjela preživjeti u divljini. 

Kako preživjeti, 1. dio
- Nosi tabletu protiv glavobolje. Uvijek i svugdje. Poželjan je i sprej protiv debila al vjeruj mi da ga je ful teško nabaviti jer sam već guglala.
- Nemoj zaboraviti slušalice kod kuće jer bez toga si u krasnom k.... - kaosu, naravno.
- Odjebi sve glasove oko sebe koji imaju bilokakve veze s Big Brotherom ili sličnim zaglupljujućim sranjem (moj blog se ne računa).
- I da, makni se s fejsa prije nego vidiš nekaj kaj ne želiš vidjeti i kaj te podsjeti da živiš u divljini.
         Zato, dragi fejs-frendići (kak ovo zvuči gay; but gej is okej), ak me nema na fejsu, ne zovite policiju. Nisam umrla. Naprotiv. Samo preživljavam divljinu. 

PROČITAJ

#ThugLife

Shopping. Gledam kak normalna djeca kupuju nove traperice, tenisice, trenirke i majice za novu školsku godinu. Razmišljam o tome kak sam došla po novu torbu jer je stara jednostavno pukla, vjerojatno od onih silnih knjižurina i debelih enciklopedija koje sam svakodnevno nosila u njoj, nije sigurno pukla (recimo) zbog toga jer je pretrpila sav onaj teret alkohola, vjeruj mi mama da nije to!

Shopping obavljen. I, jesam kupila torbu? - Naravno da nisam. Ali bitno da sad imam stopalice sa zelenim i plavim kosturima, kišobran duginih boja iako svaki kišobran uvijek ostavljam doma jer inače to ne bi bila ja, paket od tristo flastera (ne znam, fakat...), ljubičasti set posudica i kistova za proces farbanja kose, Rolling Stones upaljač iako mi, realno, upaljač i ne treba te Star Wars torbicu za tablet. Eh, još da imam tablet...
"Shopping" završava s trinaest kuna i naravno, bez torbe. Izlazim iz dućana i skužim da me neko gleda. Gleda me milo i... Onak, posebno. Odmah sam znala da je to *ONAJ* pogled. I dok samo čujem njegovo ime, oči mi zablistaju... "Krevet na kat." - Sam ikad rekla da sam ga oduvijek htjela!? E pa da, sad je na popustu! Morala sam proviriti u dućan jer mi je želja iz djetinjstva posjedovati taj famozan krevet i zauzeti onaj gornji. Bogata i rastrošna, s trinaest kuna ulazim u dućan (potpuno je nebitna činjenica da mi za dotični krevet fali još samo šestotinjak kuna; koga briga) i razmjenjujem romantične poglede s predivnim krevetom.
I evo, sad se vraćam doma bez torbe za školu i bez kreveta na kat s hrpom stvari koje su me gledale - ne tak lijepo ko krevet, ali jebiga, život nije fer. To potvrđuje i činjenica da sam trenutno osuđena slušati Jasmina Stavrosa na radiju (btw, mama, ovo ti računam kao onu kaznu prije dva tjedna)!

I kaj je, deca, sutra škola, ha? ;-)
... - Okej, možda ova fora ipak ne pali ak sam i ja sama još uvijek "školarka...." Ali unatoč tome kaj se moram(o) vratiti u školske klupe (ili ipak one u parku, khm; osobno su mi te puno draže), ne brini, i dalje budem pisala retardirane postove i zaglupljivala i tebe i tvoje prijatelje iz 7. b kojima prek Skajpa čitaš moje postove prije spavanja (I know). Krećem s psihičkim pripremama za sutrašnja kreativna pitanja radoznalih profesora: "Di ste proveli praznike, kaj ste radili, jeste našli curu/dečka..." Šteta kaj ja svojeg još nisam našla, jer majke mi, ko bi popamtil kud sam točno sve te ljude pokopala; al ak ga ikad nađem, definitivno budem to podijelila s vama, profesore (isto ko i čari pokopa ak mi ne date dva u šestom mjesecu...)

P. S: Draga profesorice iz medija, duboko se nadam da Vi već odavno ne čitate moj blog jer je samo jedan post bil za potrebe Vašeg predmeta.
                   

PROČITAJ

Romantika

"Imaš tak čiste i prodorne plave oči da si bi vu njima noge pral." - Da, fakat mi je tip to reko, i to uživo, potpuno trijezan. Misliš da je to najčudniji ulet koji si čul/a do sad? Onda ti niko nikad nije reko (i bolje da nije): "Ej, idemo se ljubit da popuniš rupu između moja dva prednja zuba!" - O ne, nejdemo..... Čak i ne zato kaj zbilja imaš rupu između dva prednja zuba nego zato kaj imaš fore ko zadnji idiot. Najprije bi ti trebalo popuniti ovu rupu koju imaš umjesto smisla za upucavanje curama, pa tek onda ostale (fuck, iako ovo zvuči još i čudnije od samog uleta...)
Nije ni slijedeći ulet (brace yourself), ak se uopće i može nazvati uletom, sasvim normalan: "Ej, samo da ti velim da me jako podsjećaš na moju baku..." Krasno, ne trebaš ni reći da ti je baka u bolnici zbog gube i da joj se faca već par godina raspada jer i bez toga zvuči dovoljno kritično. Misliš da su ovi uleti do sad nadmašili sve? - Čitaj dalje.

"Ja ti se tak loše barim da to jednostavno moraš probati..." (Ovaj mi je jedan od najdražih...) Ak čitaš ovaj post, a očito čitaš (mislim zbilja, logika na najjače), i misliš da su ovi uleti na razini male škole, varaš se. U maloj školi doživjela sam ulet (tad moj najbolji od sveukupno jednog): "E, Ivana... Meni se do malo prije sviđala tvoja sestra al mi se sad ti sviđaš!" Priznaj... Ovaj je bolji od svih koje si gore pročital/a. 

E, da. Ima jedan dečko kojeg budem tu nazvala Lignjoslav jer ak napišem njegovo pravo ime, svi bi znali da se zove Ivan. Nakon kaj me Lignjoslav poznaval tjedan dana, napravil je glazbenu playlistu na svom iPodu s pjesmama koje ga podsjećaju na mene. Mapa se zvala "Ivana". Mapa "Ivana" sadržavala je ni više ni manje nego 372 pjesme. Zagorske... (Da, 372 zagorske pjesme u slučaju da misliš da sam sjebala brojke...) Ima jedan dečko kojem također nije bitno pravo ime pa budem rekla samo da mu ime počinje na N i završava na "ikola." On je jednom iz moje školske torbe, u doslovnom značenju tih riječi, ukral ULOŽAK. Jebeni uložak. Sljedeći dan u školi pital me ak mi nekaj fali i pokazal taj isti uložak. Nakon kaj sam se naljutila na njega zbog kopanja po torbi (realno, jebe se meni za uložak) njegovo opravdanje bilo je: "Samo sam htio imati nekaj tvoje..." 

"Ivana, kaj je to romantika?" - pital me jučer mali bratić u nadi da bude nekim romantičnim uletom ili gestom osvojil Kovrčavu Veroniku kad se vrati u školu. Samo sam napisala ovaj post, linkala mu ga te dodala: "Vidiš, Josip, ovo nije romantika. Ak hoćeš držati za ruku malu Kovrčavu Veroniku pod odmorima sad kad počne škola i sjediti s njom dok jedete svoje sendviče, izbjegavaj ovakva sranja i u svakom tom sranju nađi i napravi suprotnost."
              Jedva čekam da počne škola da vidim kaj sam napravila....

PROČITAJ

Za Sebastjana koji ne postoji

       

  Živijo čitalci! Ne, nisam se odselila u Sloveniju. Iako imam jednu šestinu slovenske krvi, još uvijek sam u Zagorju. Ovaj vikend na fešti u Tuhlju frendice i ja (Magarci na prvom mjestu! A bome i na drugom...) upoznale smo Slovence. Spontano. Za res. Otišle smo do groblja na kojem nije bilo žive duše (al ono, doslovno) i po povratku srele dečke iz Slovenije. Fante. Ne, nisu imali Fante, imali su fino slovensko vino. "Fant" je dečko na slovenskom. Super je cugati sa Slovencima; naučiš nove riječi kojima se kasnije možeš kurčiti i impresionirati frendove, pogotovo one iz Zagreba, kad bi ih imala... (Dora, tebe od nedavno nesvjesno smatram Zagorkom jer si tu već domaća i voliš liter i vodu!) Tu večer naučila sam jednu posebno dragu riječ. "Odfuki." Obzirom da ja teško pamtim imena (a tek slovenska..) dala sam ime Sebastjan dečku koji, ne, nikako nije Sebastjan... Al u mojoj glavi još uvijek je, iako mi nije jasno kak, zakaj i od kud uopće meni to ime... Ampak, ni bitno.
          Pa, dragi Sebastjan.

Prvo, sori kaj su se u početku našeg druženja u mom verbalnom izražaju našle samo riječi "ja, ja, seveda" popraćene kimanjem glavom, jer su to bile gotovo jedine riječi koje sam znala na slovenskom, i iskreno, nisam htjela da skužiš nekaj krivo, znaš, baš onak kak sam ja skužila da se zoveš onak kak se ne zoveš. Imam potrebu zahvaliti ti se zbog dodavanja famozne riječi u moj (slovenski) vokabular. Odfuki. Nemrem prestati koristiti tu riječ. Premoćna je! Odfuki. 

Oduvijek mi je slovenski bil simpa jezik. Nakon riječi odfuki mi je prekrasan. Najljepši. Odfuki. Bilo je zelo lepo piti sa Slovencima. Ne vem čije je vino, ampak, vredilo je. Osim kaj je frendica četiri put bljuvala zbog njega, al to samo potvrđuje da smo res pili vino a ne sok. Odfuki. 

Pitala sam te kak vi velite "odjebi" i zbog tvog odgovora sad bolujem od ovisnosti o svojoj novoj najdražoj riječi. Odfuki. I samo da znaš da sam poslala poruku frendici kak chillam sa Slovencom, a kod nas je Slovenec prezime pa je došlo do malog nesporazuma... Opet baš onak kak je došlo i kod dodavanja tebi novog imena Sebastjan. 

Sebastjan z družbo, pijemo spet drugo leto, a do tad adio, i... "Odfuki!"

PROČITAJ

Vatrena nedjelja!

           

Znaš ono kad skoro zapališ kuću zbog toga jer ti se nečije mačke jebu pod prozorom? - Sigurna sam da ne znaš jer parenje mačića nije baš česti razlog požara i jer nisi retard poput mene. Sasvim normalna (dakle, nenormalna) večer, uobičajeno ljenčarenje jer nedjelja. Nedjelja je ionak sama po sebi dan za kurac pa sam je odlučila začiniti na kraju dana. Nesvjesno...
            Odlazak mojih u goste rodbini zbog proslave pedesete godišnjice braka nekim dragim ljudima zvanima "daljnja rodbina" nije mi se činilo privlačnom opcijom pa sam radije ostala kod kuće. Sama. I odlučih ja tak pogledati neki film (kasnije ti bude jasno da ih zbilja volim gledati) pa sam krenula peći kokice. I skoro zapalila kuću. I dvorište... I susjedovu štalu. I njegova drva posložena oko kuće... I staru drvenu kuću! Kuću oko koje je grmlje... A ak bi zapalila grmlje, zapalila bi i onu šumu u blizini... *Okej, bolje da tu stanem i ne proširujem potencijalni požar jer bi inače "pokopala" pol Hrvatskog zagorja pošto imam bujnu maštu i gledam previše filmova* (vidiš, rekla sam ti da ih volim gledati...), i onda onak, znaš, ko u filmovima, svi susjedi su evo baš nedavno otišli na ljetovanje u drugu državu pa nitko ne vidi da gori cijela ulica. I ko za vraga, baš u tom trenu nestane signala i nemreš zvat vatrogasce. Nikog. A vatra se širi brzo ko video Tine Katanić i napraviš ful veliko sranje jer jebiga, glupa mačka nije mogla smiriti strasti pod tvojim prozorom. I to dok ti pečeš kokice. Nakon kaj sam ja, iznimni talent za sve, ostavila ulje na vatri i otišla pogledati kakav je to masakr vani, zaboravila sam na kokice (zahvaljujući životinjskom porniću HD rezolucije pod mojim prozorom). Kad sam se vratila skužila sam da su kokice srušile poklopac i da gori jebena krpa! Drago mi je da danas još postoji susjedova kuća i ostatak Zagorja...
            Jebem ti filmove. Jebem ti kokice. Jebem ti sivog hardcore mačka i onu malu njegovu glasnu i nezasitnu. Zamalo nisu samo oni imali "vatrenu nedjelju..."

PROČITAJ

Puno( )ljet( )nost!

Puno ljet! Zagorci ti tak odgovore kad ih pitaš kolko su stari. "Baka, kolko deda ima godina?" - "Puno ljet, dete drago. Puno ljet."
Okej, ja sam punoljetna... Punoljetna. Puno-ljet-na! Promatram tu riječ svaki put kad je pročitam ili čujem, a to je u zadnje vrijeme često, jer sam puno-ljet-na. ("Baka, pa kaj je i 18 ljet puno?")   ...
Bilo bi donekle logično da sam sad "dostaljetna" jer je 18 godina dosta da voziš auto, da se zaposliš, kupiš cigarete, i ono najljepše, nesmetano piješ alkohol i chillaš. Ali punoljetnost zvuči puno! Možda zato kaj se riječ "puno" i nalazi u dotičnoj imenici. Da, moguće...
Proslavila sam puno-ljet-nost izlaskom na koncert Psihomodo Popa i sljedeće jutro skužila da se dosta toga promijenilo. Stvari koje se promijene od kad imaš "puno ljet" (u mom slučaju) su sljedeće:

1. Na fejsu i instagramu ti više ne piše da imaš 17, već 18. - ovo je zbilja velika promjena u tvom životu i bilo ju je bitno spomenuti te staviti na prvo mjesto.......

2. Kad dođeš u Lidl po tequilu, teta prodavačica ti više ne veli "e ne mogu ti to prodati jer nemaš
                                            ~puno ljet~" 

3. "Ivana, napravi ručak i operi suđe, nisi više mala!" 

4. Pedofili po zakonu više nisu pedofili jer nemaš više malo ljet, nego puno.

5. "To kaj imaš osamnaest ti ne znači niš dok si pod mojim krovom!" (ok, bitno da je malo prije značilo dok sam trebala skuhati ručak...)

6. "Programski sadržaj koji slijedi nije primjeren za mlađe od 18." - hvala ti majko kaj si me rodila na vrijeme 

7. * Na trampolin ne smiju djeca starija od deset godina!!! * - fak, za ovo sam zakasnila osam godina... (Ovo zanemari.)

7. (Prethodno si zanemaril/a pa ide opet 7.) Počne ti se javljat prikriveni pedofil koji misli da te sad može legalno riješiti pa mu pokloniš neograničeno putovanje na block listu sve dok ne napravi novi/fake account i tak u krug. 

8. "Ovime prihvaćaš uvjete i potvrđuješ da imaš 18 godina" - od sad pa na dalje to potvrđuješ čista srca i bez grižnje savjesti. 

9. Dobiš više para za osamnaesti rođendan nego za bilo koji drugi kaj je super. 

10. Sad kad imaš pare i 18 možeš kupiti žesticu al i dalje nemreš napraviti pirs, tetovažu ili bilo kaj drugo jer 5.) 

11. Mala djeca ti počnu govoriti "teta" iako izgledaš isto ko sa 17!

12. "Issss zakaj ti još ne voziš auto ak imaš 18?!" - issss daj pare za vozački i kupi mi auto i vozila budem se okolo s guštom ko Paravinja.

13. I dalje se osjećaš ko malo dijete i i dalje bi se igrala gumi-gumi.

14. Ljudi te gledaju s čuđenjem ko da vide ukazanje Marije Bogorodice kad veliš da imaš 18 i još nemaš dečka/curu. 

15. "E aj mi odi po cigarete, meni ne bude prodala." 

16. Odgovaraš sam za svako sranje koje napraviš kaj je u jednu ruku dobro, al u drugu ruku dobiš napisanu kaznu kaj nikako nije dobro.

17. Napišeš ovaj post jer ti je ful čudno zakaj imaš puno ljet kad uopće nemaš puno ljet!!!

18. Ovo posljednje postoji samo zato da ih bude osamnaest jer ima logike.

      - Eh, da. I onda skužiš da godine zapravo uopće nisu bitne.      ........       - reče pedofil iz stavke 7.

PROČITAJ

"Kaj bi bilo kad bi bilo"

   

     Ovo vrijeme više nije humano. Napuniti kadu vodom odgovarajuće temperature također ne pomaže ukoliko to ne radiš 24 sata na dan, a ne radiš jer ti je tata čovjek a ne riba pa si ti također čovjek, osim ak si zabrijal/a da možeš mijenjat oblik. Ekstremno niske temperature u sadašnjem mjesecu. Najbolje si je naložiti vatricu, obući skafander i chillati... - Savršen opis koji bi trenutno većini nas bio draži od vrućine 40 °C. Ipak smo mi ljudska bića i po ljeti hoćemo zimu, po zimi hoćemo ljeto. Zašto? - Zato. 
        Znam jednu curu pred kojom se niko nikad ne smije žaliti. Recimo, veliš da ti je vruće i ona bude na to dodala: "Daj ne cmizdri, 45 stupnjeva je i dalje manje od 65..." Ili kad je hladno, uvijek bi se ista cura javila pitanjem: "A kaj bi bilo da je -30, da nemaš kaput i centralno grijanje i nemreš naći rukavice jer si ih izgubila skupa s vunenim čarapama 2007. na skijanju u Austriji?", pa ti pokušavaš reći "ALI LOL, NISAM U TOJ SITUACIJI pa zato ne budem razmišljala kaj bi bilo kad bi bilo. "Aliii, pa kaj bi bilo da si sad u pustinji di je temperatura još viša i nemaš ni kapi vode??" Kaj bi bilo jebote, crkla bi. Isto ko i ti da prestaneš govoriti "Kaj bi bilo kad bi..."
         Jednom smo ostale skupa pol sata kad smo čekale frendicu da se vrati s kioska. Nakon kaj sam pitala di je tak dugo, pitala me, logično, kaj bi bilo kad bi bilo. "A kaj bi bilo da nije otišla na kiosk po cigarete nego do kafića na kraju grada pozdraviti sestričnu koju nije vidla dvanaest godina i tek danas ujutro je saznala da joj je ta cura zapravo sestrična?" - Ovo sam sad izmislila al znam da me razumiješ.
          Nemoj se žaliti kaj si svoje dragocjene dvije minute potrošil/a čitajući ovaj post umjesto na dopisivanje s dečkom/curom ili eventualno s mamom ak nemaš dečka ili curu. Jer... Kaj bi bilo da ti sad zašteka komp ili naglo pokupiš viruse od kojih nemreš ni ugasiti ni resetirati komp, a striček koji ti popravlja komp je obolio od leukemije zbog čega je sad u Sjevernoj Americi a ti nemaš para za novi, al ti ionak niš ne znači jer naglo oboliš od kronične paralize zbog koje se nemreš pomaknuti i osuđen/a si na doživotno čitanje ovog zaglupljujućeg posta????!

PROČITAJ

Nemoj misliti na Massima........

     

      Zajebi onaj osjećaj kad se zaljubiš, zajebi osjećaj kad skužiš da se i ti sviđaš njoj ili njemu, ma zajebi čak i osjećaj kad ti napiše da dolazi van samo zbog tebe - u svakoj situaciji - laže. Znaš koji osjećaj je zakon, a znaš da je onaj pravi? Kad shvatiš da imaš još jedan dan škole. Da dolazi ljeto i druženje s ljudima koje voliš. Nema više pojedinih dvoličnih, ak ne i troličnih ljudi iz razreda kojima si svaki dan moral/a biti okružen/a. To je pravi osjećaj koji izaziva leptiriće u trbuhu, da, to. Zajebi simpatiju i zaljubljivanje. Nemoj misliti na nju/njega, misli na ljeto i kupanje u hladnom bazenu. Nemoj se zavaravati da ti je simpa bolja od toga. Nije. Se možeš kupati u simpatiji i ispijati hladnu Žuju s okusom grejpa? - Ne možeš.

            Sad se pitaš kakve to veze ima s Massimom i zakaj sam stavila naslov posta "Nemoj misliti na Massima." Pazi sad... Dok sam imala pet i pol godina i isti broj zubiju na svakoj čeljusti, svakodnevno sam gledala neku glazbenu emisiju i tak se zaljubila ... - u Massima (ne znam, moram pitati mamu s čim me je hranila). Bila sam uvjerena da bude jednog dana on moj dečko. Nema veze kaj mi potpuno predano može pjevati Joletovu pjesmu "Ja ti mogu biti tata" (praktički, ne može jer tad još nije ni postojala, ali nemoj biti cjepidlaka). Nema veze kaj je oženjen i ima dijete... Nema veze, za pravu ljubav došla bi do Hrvatske Radio Televizije i pili bi toplo čokoladno mlijeko s automata i skupa pjevali "Zamisli život u ritmu muzike za ples" i onda se oženili. Danas je Massimo član žirija u nekom glazbenom showu i svaki dan ga vidim na televiziji. Je on moj dečko? Nije. Jel još uvijek to hoću? Neću. Jel si ti trebal/a znati da sam ja bila zaljubljena u Massima? Nisi, ali eto, sad znaš. Vidiš, da nisam gledala Massima u glazbenoj emisiji nego se kupala u bazenu i jela sladoled, sad ne bi imala jednu traumu više iz djetinjstva. Zato, kupaj se u bazenu i nemoj mislit na simpatiju. 

            Od zadnjeg posta do ovog kojeg trenutno čitaš jer nemaš pametnijeg posla, prošlo je već dosta vremena; čak jedan menstrualni ciklus. U međuvremenu sam obojila kosu u narančasto, završila treći razred bez popravnog i zaljubila se opet. Ali ne opet u Massima... Zaljubih se u svoje nove starke jer su to ipak starke. I to bordo starke. Odjebala sam iz života ljude koji su prema meni govna. Nema ih više, pustila sam vodu. Naučila sam raditi sladolednu tortu, skinula sam sve one postere Gunsa, Metallice i Kurt Cobaina i stavila nove postere Gunsa, Metallice i Kurt Cobaina. Posvađala sam se sa sestrom i pomirila se s istom. Ista situacija i s drugom, pa se opet posvađala s onom prvom. Headbengala sam s frendicom Kikom na sredini regeneratora na pjesme AC/DC-a (ah, norijada), promukla sam i smršavila sedam kilograma. I tak... Nadam se da nisi povjeroval/a u ovo zadnje jer lažem. Uglavnom, tolko se toga promijeni u jednom menstrualnom ciklusu da toga uopće nisam svjesna. Kolko samo ljudi nestane od jedne menge do druge. Recimo, Massimo. Iako tad nije bilo menge al nemoj opet biti cjepidlaka. Kolko njih zamijeniš s nekim novim ljudima, onak nesvjesno. Ili još bolje, svjesno.

            Ljeto je na vratima. Sunce je počelo pržiti i zove me na sunčanje iako i sunce i ja jako dobro znamo da budem završila u hladu i odjebala sunce suncobranom. Baš onak, "makni se, neću te jer trenutno postoji neko ko je bolji od tebe", e, da, točno to se dogodi i tebi kad se zaljubiš. Zato, kupaj se u bazenu i nemoj misliti na Massima. Ovoga... Na simpatiju.

PROČITAJ

Nije bolest sve što boli...

     Ležala sam u krevetu, bolesna. Scrollala sam po fejsu da mi neka glupost odvrati pozornost od moje viroze. Sasvim neočekivano mi na naslovnicu iskoči neki video wanna be pornografskog sadržaja u kojem se sisata plavuša sobarica jada svojoj "mušteriji" kak joj je vruće. "Jessici je vruće!" Sjećam se toga kao da je jučer bilo. Jer i je...

       Aj Jessica ne seri. Ti nemaš temperaturu 38 sa 4, ne gutaš po cijele dane tablete (ovaj glagol nije provokacija, ozbiljno, nije) i možeš van iz sobe kad hoćeš. Iako vjerojatno nikad nećeš, al to je tvoj problem. Jebena viroza. Gorim, paralizirana sam i još sam k tome u PMS-u. Pa da, zakaj imati samo temperaturu kad u isto vrijeme mogu imati predmenstrualne grčeve, začepljen nos, laganu upalu grla, bronhitis i upalu mišića; ipak to sve zajedno može činiti dobitnu kombinaciju. Ili sve ili ništa, tak je, viša silo! Tolko nisam svoja da se bojim da bi mogla sjesti na prvi bus (haha, koji btw ide tek u sedam navečer jer ono, Tuheljske Toplice) i otići do škole s temperaturom 38 sa 4 samo da vidim profesora iz hrvatskog kak se dere na razred i uvjerim se da nisam u komi ili buncam. Mama, molim te, zaključaj me i sakrij ključ. Samo budi maštovita kaj se tiče mjesta, znaš da sam spremna prekopati i kutiju s bakinom zubnom protezom... (Ovo se stvarno dogodilo prije nekih desetak godina. Kaj sam tražila? Niš, falila mi je baka. Al zamislit ćemo da sam i tad imala temperaturu 38 sa 4 i oprostit ćete mi.) Jebeno je kad si tri dana na čaju od šipka i onda kad ožedniš popiješ još jedno šest šalica čaja od šipka jer ti ni pun kurac čaja od šipka nije dovoljan. Party mix od slanih krekera i banana na dan. Ak mi se ovo ne računa kao dijeta, ne bude se nikad niš. 

     Sori za ovaj post. Napravila sam sve da se ne uspijem logirati, sakrila sam punjač za laptop i zbilja više ne znam di je, al mi se na kraju ovu potpuno bespotrebnu ispovijest ipak dalo natipkati prek mobitela. Želim si brzo ozdravljenje, što fizičko, što mentalno.

PROČITAJ

E, imaš kunu?

   

        I to sam doživjela. Da me neko smatra prosjakom dok ja ispred Lidla čekam tatu da dođe po mene. Kupujem sladoled i entuzijastično izlazim iz Lidla misleći o tome kak sam upravo otvorila vlastitu sezonu sladoleda. Nakon kaj sam pročitala tatinu poruku da ga pričekam ispred Lidla jer je on u blizini, počastih se sladoledom da mi vrijeme brže prođe (a i realno, otopil bi se, a i nemrem odoljeti dvostrukom preljevu od čokolade i hrskavim lješnjacima, pa o čem mi pričamo). Ali, tata ko tata! 

            Hitno, znaš, po pitanju života ili smrti, tata mora od benzinske pa sve do drugog kraja grada zbog usranog dućana s auto dijelovima i prek željezničkog kolodvora do frajera koji popravlja mobitele (zbilja se nemrem sjetiti koji je stručni naziv za te ljude, ili, da budem iskrena, nikad nisam ni znala i ne zanima me). Tatino "tam sam za par min" trebala sam pročitati svakih deset minuta da ne odustanem od čekanja, uđem u dućan i ukradem prvi oštri predmet na koji naiđem s kojim si budem prerezala žile na licu mjesta. Obožavam klošarski stil, onak, poderane ofucane starke, prevelika majica koja pada na jedno rame i izlizane trapke, ali nikad nisam pomislila da bi nekome fakat pala na pamet misao da jebeno PROSIM, pobogu. Izgleda da mi je samo falila jedna cmizdrava beba u naručju i posudica za pare, i... voilà; "daj kunu, dve, tri, dvajst....." Nakon svih onih "bolimekurac" pogleda od strane ljudi koji su prolazili pored Lidla, dva su bila nenadana: "menesram-pogled." Dva starija nepoznata tipa izašla su iz dućana, gledala me začuđeno par sekundi i približavala mi se sa sitnišem u ruci. What.... The.... Fuckin'.... Fuck? Mislim da meni u životu nije bilo neugodnije (ok, osim kad sam sa starcima gledala tv pa baš tih pet minuta nikak nije mogla reklamom ili nečim nadzemaljskim, ma bilo čim, biti prekinuta scena sexa bez cenzure, kužiš). Zbunjena ko nikad (pa čak ni na matematici, onda znaš kak je) dižem se s poda i pitam kak im mogu pomoći jer, iskreno, prvo kaj mi pada na pamet je da im treba nekaj kupiti. Nemam pojma, zbunjena sam. Nikad se nisam zamišljala u takvoj situaciji, kaj i nije tolko nelogično, ne? Prvi tip mi se ljubazno nasmije, a drugi veli da si kupim neku sitnicu i mrtav ozbiljan nudi mi sitniš. Čekaj malo, ovo je skrivena kamera?! Daj recite da je, pliz. Nemam pojma ak je to neka retardirana fora il kaj, al meni je neugodno, skoro ko za vrijeme one scene, e da, tu negdje! "Ne, hvala? Ja sad tu ispred Lidla ne prosim, čekam tatu!" - na najgluplji mogući način i najretardiranijim odabirom riječi obranim se s ukiseljenim smiješkom na licu iako bih od srama najradije plakala, skočila u prva kolica koja vidim i pustila da me njihovi kotačići odvedu daleko, daleko od Lidla, i još malo dalje... 

            Eh, krvi mi moje prosjačke, obećajem samoj sebi, svim ljudima koji idu u kupovinu i svim ciganima prevarantima da više nikad ne čekam nekoga ispred dućana...

PROČITAJ

Pedest nijansi željeza

     

      Kur*u hvala, prošla je svima poznata afera s bijelim kombijem koji krade djecu po Zagorju. Naime, jučer sam pješke krenula do autobusne stanice i u jednom trenu čula da auto iza mene usporava. Uvijek se na trenutak preplašim jer mi kroz glavu prođu svakakve scene iz filmova koje očito previše gledam, ali i dalje sam sigurna da mi niko nemre nauditi. Pa jebote, živim u običnom Svetom Križu, ne u Texasu.
            Tad već ispred mene, trojica Roma (da budem pristojna) vire iz prozora plavog kombija natrpanog željezom. Sva u strahu, vadim mobitel iz džepa i pravim se da s nekim pričam. Kombi se kreće istom brzinom mojih koraka. Vozač me pozdravi, dok druga dvojica mašu i glupiraju se. Pozdravim vozača s "dobar dan", spustim glavu te nastavim hodati i uvjerljivo "pričati na mobitel." Glavom mi prolazi pitanje "Nisu ovu cestu mogli napraviti još užom?!" Kombi polako ubrzava, a u retrovizoru vidim nasmijano lice vozača. Pošto je mojim tijelom i dalje vladala neka doza straha, zagledala sam se u varaždinsku registraciju koja je bila sve dalje, i zapisala je u poruku pod skice. Kao... Ak me otmu, poruka s registracijom spremna je za slanje mami. Spuštam se niz usku cestu okruženu jebenom šumom i sve sam bliže stanici. Odjednom, na nečijem dvorištu par matera od mene ugledam taj isti kombi. Kaj sad? Ak se naglo okrenem u suprotnom smjeru i počnem hodati u brijeg, bude to sumnjivo? Čekaju mene ili su stali iz nekog drugog razloga? Tata mi je uvijek govoril da s tim nema straha jer ak bi mene neko i otel, vratili bi me isti dan. Pa zapravo... Mislim da bi samo produžili dalje kad shvate kolko mogu biti zajebana, bahata i naporna. Ili bi me, da, bacili u prvu grabu van. Nemam baš vremena pa ipak odlučim stisnuti zube i proći kraj tog dvorišta u kojem je kombi. Cijeli je kombi pun željeza, od malih dijelova do velikog raspadnutog bicikla. Čujem duboki glas čudnog naglaska "Trebaš da te povezemo?" Nakon mojeg kratkog i jasnog "ne", jedan od njih približava mi se na uskoj cesti. Osim kaj sam se sledila i skoro počela vriskati iz sveg glasa, refleksno sam poslala mami pripremljenu poruku s napisanom registracijom i skrenula - na susjedovu njivu. Dok sam ja ko luđakinja trčala po susjedovoj njivi okruženoj šumom, dotični su pokupili željezo s dvorišta i otišli. Ipak nisu čekali mene nego su stali da pokupe željezo... Tata je bil u pravu, ko bi otel psycho curu koja trči po tuđoj njivi?! Sva uzdihana i uspaničena došla sam na stanicu i ispričala frendici kak sam trčala po njivi, ne od bijelog, već od plavog kombija. 
            Taj kombi je u moj život donio najmanje pedeset najstrašnijih nijansi željeza ikad. Poslala sam mami poruku "lažna uzbuna, zanemari" da se ne brine. Upravo tog trenutka shvatila sam da je plavi kombi triput strašniji od bijelog...

PROČITAJ

PRESKOČI OVAJ POST

Dva su sata ujutro, a ja jedem. Ne jedem jogurt, jabuku ili pahuljice. Čak ni palačinke. Sveto pohano meso i presveti restani krumpir! I krastavci. I čaša razrijeđenog sirupa od borovnice. Jebiga, sila ne pita. Se to već smatra doručkom obzirom da su 2 sata ujutro i da još malo idem u školu? Zakon. Doručkujem.

Profa iz engleskog me na satu (pogodi čega, fakat nije teško) pitala: "Ivana, zar ti nikad nećeš prestat jest?!" A sori ono, izgleda da ne. Znam da sam čudakinja koja jede svaki put kad je gladna. Inače, nikad nisam kužila cure koje cijeli dan mogu biti na salati. Mislim... Daj ti meni salatu, pojela budem ja nju, bez brige. Ali daj mi uz to nekaj konkretno da se najedem. Razmišljam o tome kak mi se danas susjeda vraća iz Njemačke i kak bude mi ko i svake godine donesla čokoladnog zeku iz njemačkog dućana. Ma, kao da je bitno iz kojeg je dućana, bitno da je čokolada. Volim životinje, pogotovo čokoladnog zeku. Otvorila sam si prozor pa mi je inspiracija za pisanje bloga otišla van kroz isti. Tješim se, inspiracije nije ni bilo, kaj se i da zaključiti iz ovih rečenica koje btw čitaš unatoč tome kaj sam ti na vrijeme rekla da ih preskočiš, za tvoje dobro! (Nisam mislila doslovno preskočiš, da se slučajno ne zaputiš preskakivati kompjuter pa se sljedeće jutro iznenada probudiš u odjelu za mentalno poremećenu djecu, nedaj Bože pored mene.) Dosadno mi je, svi spavaju (nije mi jasno zakaj neko spava u dva ujutro, fakat ono, čudaci), a i moram nekaj raditi dok jedem. Uvijek. Zakaj više nema francuske salate? 

Jebote, e, ja razgovaram s blogom. Blog nije čudak i ne spava u dva ujutro. Blog je tu za mene u bilo koje doba dana i noći, isto ko i hrana. Blog je moj best friend, možda i dečko, ak restani krumpir ne bude ljubomoran. Kaj to znači da sam u ozbiljnim vezama? Ideš. Ja sam u vezi. U dvije veze. I nikad neću prestat jest. Lijepo sam ti rekla da preskočiš ovaj post.

PROČITAJ

Fails, fails everywhere...

Jučer sam se prisjetila davnih dana kad smo ko djeca (pardon, mala djeca) moje društvo iz susjedstva i ja, svako jutro, svaki dan i svaku večer bili vani na svježem zraku, igrali se, vozili bicikle, trčkarali, rolali se, glumili da sudjelujemo u Fear Factoru, pa čak i skakali u koprive (da, bili smo baš maštoviti klinci). Sjetila sam se da sam u svakoj igri obavezno završila na podu - na guzici, normalno. Razočarana činjenicom da nemrem vratiti vrijeme i da više nikad ne bude ko prije, sjetila sam se da još uvijek imam role na koje nisam stala od 2010. E da, pa mogla bi ja napraviti par krugova na rolama, jel?

Ma vraga bi mogla. Čim sam obula role, ostala sam tak na mjestu dobrih deset minuta jer se nisam usudila ni lijevo ni desno. Ni naprijed ni nazad. Ni čučnuti da se riješim rola i vratim se u svoje ofucane, ali udobne starke. Al kad sam (Aleluja!) napokon skupila hrabrosti da se odmaknem od početne točke, rolala sam ja ko velika; bez kacige, bez štitnika za koljena, bez ikakve opreme. Bitch please. Jurim! Cool... Sve dok mi kamenčić nije zapel za role (da, kamenčić je kriv, nije da sam ja izgubila ravnotežu ili tak nekaj.....) pa sam opizdila prvo guzicom, a onda i glavom o beton. Danas ujutro dok sam razmišljala o tome kak me role opet ne budu vidle par godina, mama me poslala u dućan. Kak je padala kiša pa su u dućanu ljudi svojim cipelama sve smočili, ne bi vjerovali, pod je bil sklizak. Kad sam pojurila do blagajne s makaronima i kruhom u rukama, poskliznula sam se po mokrom dijelu poda i ... rastepla se ko kruška - na guzicu. To još i ne bi bila tolka frka da u blizini mene nije dečko kojem se sviđam već dulje vrijeme. Ustajem i pokupim stvari kao da niš nije bilo, nadajući se da bar on nije primijetil. Mislim si, možda i nije videl, ali zakaj se onda smije i dolazi prema meni?! Htjela sam skrenuti pažnju s mog pada na guzicu, al je moj plan postal neuspješan onog trenutka kad sam odreagirala: "E, ti, ja sad nisam pala. Tu na ovom skliskom dijelu, vidiš tu di je mokro? Da, točno tu. Ne, fakat nisam pala. Misliš da sam pala? Ne, ozbiljno nisam ja to malo prije pala..." Pa jebemu, Ivana, zakaj si tak retardirana (zakon, ovo se rimuje). Ko da si na glavu opala, a ne na guzicu.

Al pas mater, mene kak god da baciš, padam na dupe...

PROČITAJ

Rima ne štima

Prekrasan proljetni dan. Kroz rolete mog prozora već od ranih jutarnjih sati dopirale su razigrane zrake sunca. Lagani i topli povjetarac podario mi je prizor njihanja krošnje kroz koju također dopiru zrake sunca.

Ma lol, kako ga serem! Tmuran dan, nema boje, nema žive duše... Svi su zatvoreni u kuću jer, naravno, kiša će. Sve me nekak asocira na groblje. Kao što rekoh, nema žive duše. Tamni oblaci prekrili su nebo pa po drugi put gledam pedeset nijansi sive, samo kaj je gledanje ovaj put zanimljivije. Još jedan dan kao stvoren za čitanje knjige i gledanje zatupljujućih sranja koje nam televizija svakodnevno servira. 

Eto, tak je došlo do toga da nemam pametnijeg posla od gledanja novog (donekle) reality showa Pet na pet (za one koji ne znaju, ne radi se o petorici napaljenih debila koja skaču na drugu petoricu). Zajebavam se. Jedan od zadataka u showu bil je navesti riječ koja se rimuje s "gol". Frajer koji odgovara prvi samouvjereno odgovara "Gola istina." Okej, striček, zabunil si se. Oprošteno ti je. Voditelj još jednom čita pitanje, polako i jasno, i veli da je pitanje bilo krivo shvaćeno te odgovor, naravno, nije priznat. Nakon njega, red dolazi na žensku. Napeto, kao da gledam Doru Istražuje i odgovaram na njena retardirana pitanja i izvršavam njezine naredbe ispred televizora, ustajem pred tv i govorim ne znam točno kome: "No, de reci! Vol, mol, sol, bol, pol, dol, stol!!?" pa nakon par sekundi šutnje i razmišljanja stiže ženin odgovor "Da nije golman?" ... Gledam, tj. slušam... Zastanem. Zajebavate me. Ovo je zajebancija za prvi april i sad bude neka maskota skočila pred kameru i rekla "TROL! Rimuje se trol! trolololo" 

Zakaj ovim ljudima starci nisu rekli da ne markiraju sate hrvatskog dok se pišu poezije u školi i općenito? Zakaj nakon nepriznatog netočnog odgovora i dalje ne kuže kaj su krivo rekli? Zakaj bude neko od ovih "poezičara" na kraju osvojil pare i... Zakaj nema maskote?!

PROČITAJ

Kak se riješiti stalkera u dvije sekunde

Pa nema mi ljepšeg osjećaja od onog kad dođem doma iz škole, zavučem se u krevet, pustim si laganu pozadinsku muziku, uzmem kekse i počnem pisati. Zapravo, ima. Sve to bez umornog dolaska iz škole, al ovak više dođe do izražaja. Ma znaš, ista stvar kao kad veliš mami za jedan neopravdani pa na kraju veliš da si dobila dvije petice iz matematike. Šalim se, to mi se nikad nije niti se bude dogodilo.
Ulazim ti ja tak nakon dosadnog školskog jutra u bus i tražim slobodno mjesto za koje smatram da je dovoljno daleko od potencijalnih putnika penzića koji bi mogli sjesti do mene - znaš one stare bakice s kovčezima i prenatrpanim konzumovim vrećicama (vrlo vjerojatno i s osteoporozom i hemoroidima) i slinavih djedica sa snažnim "parfemom" od rakije ili nekog drugog alkohola. Nakon kaj sam našla odgovarajuće mjesto (bar sam mislila da je), primijetila sam da iza mene sjedi jedan dečko koji mi se na fejsu od 2010. neuspješno javlja. Naslonim glavu na prozor i j*bem si mater jer sam opet slušalice ostavila kod kuće. U prozoru vidim facu lika iza mene i prisjećam se njegovih oriđiđi porukica poput: "DE SI MALA ZKJ NE ODG" pa bi nakon seena ili dužeg neotvaranja poruke spamal dobrih dvadeset minuta dok ne bi smislil novu oriđiđi poruku, poput: "de si pičko, si za kavu ili sokič?;-)" Mislim si... Kavu ne pijem. Sokić mi se upravo zgadil zbog nepismenog načina na koji je napisan, a bome nakon ovakvog obraćanja curi koju ne znaš, za tebe sam alergična do kraja života na bilo koju tekućinu. Macho dečko sa sjedala iza mene ispruži svoju mišićavu ruku do mog dijela prozora te polako povlači zastore prema sebi. Ne bi to još bilo tolko očito i očajno privlačenje pažnje da u isto vrijeme ne (fejk) kašlje, guši se i proizvodi ostale, kakti prirodne zvukove. Kao da mi nije dosta kaj na radiju svira "Idi, idi" od Zečića pa još moram slušati njegovo kašljanje, kihanje, suškanje, lupanje o moje sjedalo i "spontano" kuckanje po prozoru, samo zbog toga da se ja okrenem i primijetim ga, eventualno požalim kaj sam seenala tako slatkog dečka... "Khmmm...khmmm mhmmm... aaaaj, jaaaj..... uffff... mkhmmm!! KHHAAAAMMAHKHAM!!!" Čuje se retardirano nakašljavanje koje govori "okreni se, okreni se jebo te pas gluhu kaj ne vidiš da se pravim da se gušim!" Gluma ti je uvjerljiva ko Kolinda na inauguraciji. Ak niš drugo, bar imaš potencijala za glumačku budućnost u seriji Krv nije voda. Sva sreća pa bus uskoro staje na mojoj stanici. Polako se dižem, okrenem se prema dečku i mrtva ozbiljna ga ponudim lupocetom maxflu. Njegov pogled pun bijesa jasan je znak da mi se više nikad ne bude javil i "gušil" u busu. Mission complete, well done, Ivana!

PROČITAJ

Dear Monday, fuck you.

Mrzim ponedjeljak. Ružan je, glup i smrdi na obaveze. Uvijek je prvi i time se kurči, al zapravo ga upravo zbog toga nitko ne voli. U ponedjeljak su ljudi čangrizavi. Tak npr. susjedu pozdravim s "Dobro jutro!" i širokim osmijehom, a natrag dobijem jedino pogled kao da sam joj umjesto dobar dan rekla "Crkni babuskaro, vrijeme ti je!" i onak joj usput najmlađu unuku spalila na lomači. Vozač, kojeg pitam "Oprostite, jel sad krećete?" kiselim pogledom odgovara "Ne, sad stojimo." Izvinjavam se, striček Namršteni, zato kaj ti pališ četvrtu cigaretu umjesto da kreneš, a ja te pristojno pitam nekaj u vezi tvog posla za kojeg ti, btw, dobivaš pare. Ma sve okej, možda ga je baš danas žena ostavila s troje kreštave djece i otišla s ljubavnikom koji ne vozi bus, nego jahtu... Možda, nikad ne znaš. 

Profesorica koja inzistira da ju pitamo kaj nam nije jasno, kad joj postavim pitanje, počne se bezveze derati ko Jelena Karleuša u svojim pesmama, i uz to složi facu ko da sam ju pitala kolko naplaćuje za jednu noć, a ne obično pitanje vezano uz gradivo.

Nakon kaj me zle sile teškom mukom ponedjeljkom izvuku iz kreveta, obavezno sjedim i gledam u plafon jedno vrijeme, ko šlagirana. Onak, for no reason. Odgođeni alarm nakon 20 min podsjetnik mi je da je vrijeme da se obučem i spremim knjige u torbu, a spremna sam za školu ko Osama Bin Laden za mir u svijetu. Sakrijem prišt na čelu koji mi je izbil prek vikenda zbog prekomjernog unosa šećera (čitaj: zbog milke s oreo keksima). Nanosim tuš i piknem se u oko. Sve se razmaže. Wow, savršen početak dana. Ajmo ponovo, polako, nije da mi za pet minuta ide bus kad ide za šest i pol. Samo smireno i bez nervoze. Ak ti je tuš na jednoj strani ispal loše, to ne znači da ti bude i na drugoj. To znači da ti bude na drugoj strani ispal još lošije, zato kaj si sad još više zivčana jer bus ide za manje minuta nego prije i pretvaraš se u nastrojenu ludu kučku koja se postavi stavljati tuš u pol 6 ujutro, a nije sposobna. Zakaj se uopće trudimo drugima biti čim ljepši? Zakaj je društvo dovelo do toga da se smatramo privlačnijima sa šminkom? Znam zakaj. Dođem u školu bez da sakrijem jebeni prišt i cijeli dan slušam komentare iskompleksiranih glupača koje liječe svoje komplekse na mom prištu: "Ajme... Imaš priiiiiiiiišt!!!!" No shit, Sherlock! Ak si ga ti vidla, vjerojatno sam ga i ja, ne? Kaj mi točno hoćeš poručiti? "Imaš ružnu facu, gabor si i mrzim te?" Ili si samo tolko brižna frendica pa provjeravaš ak doma imam ogledalo?

Ponekad se zapitam... Zakaj skrivamo sve one sitne nesavršenosti koje nas u biti čine savršenima, drugačijima? Ti, ti koja čitaš ovo, prekrasna si baš ovakva, s kosom svezanom u rep i bez trunke šminke. Lijepa si sa svim simpatičnim nesavršenostima koje te čine posebnom. Lijepa si u pidžami i takva raščupana... 
Šalim se za ovo zadnje, počešljaj se pod hitno jer izgledaš ko klaun! Inače si savršena. I ti, baš ti kojeg je uobražena tupača odjebala jer "nisi dovoljno zgodan za nju", jebi joj mater. Fakat. Ljepši si od retardirane egocentrične površne dronfulje. Sori na rječniku i nedostatku cenzure, ipak je ponedjeljak i svi smo nadrkani.

PROČITAJ

"Najveći događaj u mom životu"

Bratić mi pošalje poruku da treba pomoć s jednim sastavkom. Tema je "Najveći događaj u mom životu." Događaj treba biti istinit, a ja si mislim... Kak, pobogu? Dijete ima dvanaest godina, kaj bi se njemu takvog dogodilo! Veli meni bratić ak ne znam kaj da napišem, da opišem najveći, najbitniji događaj iz vlastitog života, nekaj kaj sam baš zapamtila ili me promijenilo. Je, da. Udala sam se za američkog princa i rodila sedmero natprosječno inteligentne djece... Nakon dugog razmišljanja pomirila sam se s tužnom istinom i priznala samoj sebi da je zapravo najveći događaj u mom životu moja prva menga. Cijeli dan sam šetala po kući u krug i pitala se "Zakaj krv??! Zakaj ne vilinska prašina????" ali sam u isto vrijeme tog dana bila toliko uzbuđena da sam si zapisala datum (iako je to vjerojatno jedini datum kojeg pamtim) i jedva sam čekala da se pohvalim frendicama iz šestog kak sam i ja napokon dobila. Kak očajno. Nemam nijedan normalan veliki događaj? Hmmm, možda izlet u Gardaland? Raskrvareno uho na Blue Tornadu (ne znam ni sama kak mi se to desilo) i još par vožnji dok mi s četrdeset metara visine curi krv iz uha, jer kaj, samo jednom sam tam s razredom (sad sam skužila da su zapravo oba događaja bloody, lol). Ma ne, zajebi Gardaland... Jesen 2004. kad sam se prvi put zaljubila, kupila svom frajeru licitarsko srce i on ga je nakon pol sata bez pol pardona poklonil mojoj prijateljici... Yas! Ili možda događaj iz KTC-a kad sam izgubila mamu i tatu pa sam sva uplakana dotrčala do zaštitara koji zapravo nije bil zaštitar, nego striček koji si je došel po gablec?! Ufff, izgleda da je ipak mom bratiću suđen potpuno izmišljeni sastavak...

PROČITAJ

Ko čeka, taj se načeka!

Baš na dan kad si ja dođem kod doktora po ispričnicu u ambulanti ima više ljudi nego na koncertu Sandre Afrike u Krapini. Pa kaj su svi bolesni dok ja trebam ispričnicu? Ovaj kiše, ovaj kašlje, ovaj puše nos, ovaj traži maramicu, ovaj spava, ovaj treba uputnice, a Ivana piše novi post za blog dok čeka svoj obični poštambiljani list papira. Bome se budem načekala. Dođem jednom mjesečno k doktoru i svi su odjednom zaraženi virusom koji im otkucava zadnje sate života pa se moraju pod hitno liječiti, a ovakvim tempom čak svake prijestupne godine na red dođe drugi pacijent. U blizini ambulante je neki poljoprivredni dućan. Da si idem kupiti lopatu i živu se zakopati iza zgrade dok su lopate još na sniženju?! Kaj je najgore, tu niko s nikim ne komunicira. Samo oni "awkward pogledi" nastali jer ne znaš kam da gledaš pa se slučajno sudarite pogledom. Zakaj se tu ne grije i zakaj me neka baba odmjerava od kad sam ušla?! Znaš da je atmosfera neugodna čim sam na mobitelu i pišem ovo na blogu. Stanje je kritično. Ak ikad dođem na red, kad me doktor pita kaj mi je, rekla budem da sam oboljela od ove ambulante i da imam ozbiljne posljedice. Bilo bi fora da mi to piše na ispričnici. Osim kašljanja i ostalih "žblj" zvukova, čujem samo tik-tak, tik-tak. Kaj ova radi nutra da ne izlazi van pol sata?! Da se nije možda otišla liječit u inozemstvo? Bokte, prije se dečkima u razredu učitaju sve moguće stranice s pornjavom prek Internet Explorera nek tu neko dođe na red. Opa, evo tete, čak je i živa. Supač, sad ih je još samo tristo ispred mene. Niš, idem napraviti dva-tri kruga oko planete Zemlje pa budem valjda došla na red kad se vratim...

PROČITAJ